Bio je blah dan 2009. godine. Kao i veći dio svog života, taj dan sam blejala u ekran i analizirala analize. Sumorno u kancelariji, sumorno vani. Zvuk telefona mi je, u tom periodu, bio Get Ur Freak On od Missy Elliott. Zbog mjuze, radovala sam se pozivima, manje se radovala razgovorima. Ovom razgovoru sam se obradovala. Zove prijateljica i predloži put u Dablin. Pripreme su ekspresno završene, sve sa vizama.

Zakasnile smo na ukrcavanje u avion, jer smo se zapričale na aerodromskoj kafi pa su nas prozivali na onom oglasu. Nismo ni krenule, a počele smo kršiti pravila. Već u avionu, počele smo se topiti oko irskog naglaska. U meni se rodila sumnja da neću razumjeti engleski jezik Iraca.

Na pasoškoj kontroli u Dablinu, potvrdila sam da ne razumijem engleski jezik Iraca. Komunikacija je bazirana na shvatanju konteksta pa ako potrefim, potrefim.

Hotel nam je lociran u četvrti Temple Bar gdje se nalazi gomila, kako sumnjate, barova. Pile smo ginis i gledale i stare i mlade kako sjede, đuskaju i druže se porodično. Ma slučajan kontakt očima značio je prilazak frajke, kao da kuca o drvo. Ali ako utvrde nezainteresovanost, neće helikopterisati.

Drugog dana u Dablinu, u St. Stephen parku sam ugledala tako zgodnog Irca da sam zaplakala. Bez pretjerivanja, suze sreće su se rolale niz obraze. Sav visok, riđ, profesionalan i u žurbi stigao je dobaciti šeretski pogled. Obišle smo ne sjećam se više koliko znamenitosti taj dan, ali drugi dan u Dablinu je meni taj Irac.

Treći dan u Dablinu je meni muzika. Samo muzika. Svirke po pabovima, muzika na ulici, u kafićima i restoranima. Muzika svuda. Naslušala sam se Bowieja i Roxy Music više nego cijele i, kada je slušanje muzike u pitanju, rekordne 1998. godine tijekom rekuperacije mog slomljenog srca.

Četvrti dan u Dablinu je počeo mamurlukom a prošao u knjigama. Mamurluk je bio težak. Dodatno otežan opcijama doručka u hotelu, uključujući neke svinjske iznutrice. Od samog pogleda na njih izgubila sam ravnotežu. Nakon efikasne rehabilitacije, otišle smo do Muzeja pisaca. Tokom obilaska, možete naučiti ponešto o životima divnih i tužnih irskih pisaca i pjesnika te napustiti muzej pomalo depresivni. Naredna tačka bila je biblioteka Triniti koledža. Ne čudi me da je ova biblioteka vizualna inspiracija mnogih biblioteka prikazanih u SF filmovima, od Jedi arhive do Hogwartsa. Romantici oko nas uzdisali su u ekstazi koračajući kroz milione knjiga.

Peti dan u Dablinu je ginis. Zadržali smo se u Guinness muzeju malo duže od planiranog i zalutale smo u povratku. Na krovu muzeja je bar, gdje se lako zaboravi i kada si i gdje si. Što se nama desilo. Pa smo jedva došle do hotela.

Šesti dan je bio povratak i rađanje nostalgije.

Između ovih šest dana je i pet neprospavanih noći. Odlično uglavljenih u moju memoriju gdje zagrebem svaki put kada trebam pomisliti na svoje sretno mjesto.