Danas je bio topao dan. Daleko od najtoplijeg ovog ljeta ali meni je baš nešto posebno danas bilo nezgodno kretati se. Ne sjećam se toplijeg drugog septembra u Sarajevu. Morala sam obaviti par stvari te sam se našla napolju i u vrevi. Teško mi je palo čekanje zelenog na semaforima pa sam prelazila ulice neodgovorno. Mirovanje i čekanje je čačkalo dermu i nerve. Na jednom prelazu, blizu doma, posebno je dug tajmer semafora. Pješaci se načekaju. Dok se upali zeleno, Tibra je završila neku zgradu. Kuća je tako blizu i istovremeno daleko. A već sam na ivici jer sam skoro pa tu, znate kako je. Nastojala sam požuriti do prelaza jer znam kad’ se upali crveno pješacima, ostaviću stope na trotoaru. Nisam stigla na vrijeme. A bila sam blizu. Taj razvoj događaja je ojačao frustraciju. Promet se umirio. Uvidjela sam priliku da pređem ulicu bez čekanja. Međutim, pored mene je stajala žena sa djetetom. Nekih 5-6 godina. Podložno uticajima i ponavljanju. Nisam željela biti lošim primjerom. Pa sam se zaustavila. U tom trenutku je naišao komšija. Fin čovjek, ali dugo mu treba za izgovoriti rečenicu. Pa to produži čekanje. Čekam da on nešto izgovori, istovremeno prateći semafor i gdje je pažnja djeteta. Sad’ ne mogu ni prekinuti komšiju usred rečenica kojoj se ne nazire kraj, a dijete gleda u parkirane romobile iza mene. Dakle jedan od tri faktora je aktivna barikada mom prelazu ulice. Komšija je izgovorio to što je naumio ali sada dijete gleda u nas. Vrlo fokusirano. Ponovo, jedan od tri faktora je prepreka. I sad je to već moralna dilema. Ostaviti ih sve za sobom, i komšiju i majku sa djetetom, zajedno sa lošim primjerom ili se baviti sobom i svojim prioritetima. A meni je u tom momentu vruće, gladna sam i piški mi se. Situacija je već intenzivna presija. U tom dilemanju je prošlo dosta vremena. Kontam kako moralni sunovrat kreće od tih, naizgled, bezazlenih kratica i pokušavam se prisjetiti početka padanja sistema kod nas i onda razmišljam da li je ikada u stvari kod nas bilo sistema. Kad’ zeleno.