Petra je bila moj jedini turistički cilj tokom boravka u Jordanu. Provela sam mjesece u Amanu i brzo sam ga zavoljela. Nisam se bavila razlogom, samo mi se uvukao pod kožu za čas. Dopali su mi se i ljudi, ali činjenica jeste da sam morala aktivirati uspavane oči na leđima. Nisam imala vremena za turizma, ali imala sam želju.

Odlučila sam odvojiti jedan vikend za Petru. Sama sam se organizovala bez nekakvih stranjskih, fensi, aranžmana. Spičila ja tako u Petru. Smrzla sam se, pa se skuhala, pa se smrzla. Bio je februar, varljivo i valjutavo. Vodići su me atakovali svako malo, vičući za mnom sa svojih konja i magaraca, da bez njih ne znam gdje sam, kuda ću pa ni ko sam.

Start je bio impresivan. Dugi kanjon koji vodi do uklasenog objekta trezora ili rizinice prizvao mi je isti osjećaj kao kada sam iz uske ulice izbila na Trg svetog Marka u Veneciji. Iz kontrakcije u opuštanje. Na stijenama ulice fasada sam postavila peškirić koji mi je služio kao piknik dekica, pojela sendvič i nastavila dalje. Obišla sam većinu lokacija označene na mapi Petre. Ogromni nabatejski teatar je bio impresivan ali ne kao i restorančić u blizini. Jer Aime brzo ogladni. Već u trećem satu obilaska, stopala su jaukala. Amaterske patikice nisu za Petre. Nakon pauze za klopu i kafu, odvažila sam se na uspon do visokog mjesta žrtve. Jer k'o biva tu sam. Kao što se da zaključiti, visoko je.

Rečeno mi je da ne smijem fuliti taj prizor, da je pogled nevjerovatan i da će mi trebati oko pola sata za uspon po uklesanoj stazi odnosno stepenicama. Laž. Uspon me doveo do stanja očaja i besmisla. Povremeno sam se ispružila na uklesanim “stepenicama” sa kojih sam klizila kao istopljeni sladoled, dok su italijanske none pičile pored mene u svojoj adekvatnoj obući i sa planinarskim štapovima. Tako ležeći, vidjela sam džipove koji voze stijenama iznad uspona. Hejtovala sam sa strasti i intenzivnom ljubomorom. Da sam znala da može, bila bi u jednom od tih vozila. Otkolutala bih se, povremeno, kako bih izbjegla magarce sa američkim turistima. Zalijepila bi se uz stijenu i nadala se najboljem. I ne sjećam se povratka. Umor me zamaglio.

U autobusu sam izula patike, bez ikakvog obzira i šaputala svojim stopalima kako je bol prolazna i da će sutra sve biti okej. Nije bilo okej sutra.