Borba je trajala decenijama. Od prvog mora. Sjećam se mame ljeti, vazda sa ledom i sodom bikarbonom, nekad limunom. Maže bezbroj ujeda po mojim rukama, leđima, kapcima. Komarcima sam bila mekdonalds. Pravili su bebe sretni i opijeni mojom krvlju.

Kratki predah od komaraca se desio tokom rata. Ne znači da ih nije bilo, ali njihovi su ujedi bili najmanji problem ili sam bila neuhranjena do te mjere da nisam imala nutritivnu vrijednost.

Bolna tradicija se nastavila već 1997. godine. Vratila sam se iz Makarske djelujući za infektivne. Za neka od putovanja, morala sam izgraditi poseban taktički plan borbe. Kako bi se sačuvala malarije, nosila sam duge rukave i visoke kragne na plus 500 stepeni. Motala sam facu i nosila gigantske cvike te djelovala opasno i sumnjivo. Pila onaj odvratni malarone po koji sam morala ići u Zagreb. Kako bi se sačuvala denga groznice, prskala sam se i mazala te stvarala sopstvenu atmosferu kiselog isparavanja. U Egiptu mi je pala odbrana. Tokom noći komarci su objedovali čelo, jedini nepokriveni dio tijela. Jutro sam dočekala sa temperaturom i žuto-zelenim gnojem ispucavanim iz ujeda. Onima koji su u mom društvu, služila sam kao odbrana. Znali su da su pored mene sigurni od ujeda. Po kući vazda repelenti po utičnicama, mreže po prozorima i transparenti: “ne ove godine”.

Izgleda da je moja borba sa komarcima završena. Niti jedan ujed ove godine. Svemu dođe kraj pa i metaboličkim i biološkim procesima koji su privlačili komarce. Nedostaju mi.