Sjećam se prvog Sarajevo film festivala. Kakva gerila od ljudi koji su organizovali festival i kakav talas optimizma. Sjećam se i narednih desetak. Opušteno ali, organizovano. Šarmantno do bola. Nije bilo projekata da se dođe do karata. Grad je bio dernek na otvorenom. Pun lijepih glavica i svakakvih jezika. Svi pričaju o filmovima, kako znaju i umiju. Bez rezerve, festival je potreban ovom gradu. I neka ga. Ali, za mene lično, nestao je onog trenutka kada je nasukan crvenih tepih. Međutim, shvatila sam taj crveni tepih kao neku plemenitu ideju. Da se svi osjete cijenjenima, i autori i glumci i oni koji dolaze pogledati film. Nešto kao svi zaslužuju crvenih tepih. Meni je moj festival bezceremonijalan, betonski, pripiti bioskop. I hvala mu na tome. Prošle godine, tim tepihom se prošetala svaka politički angažovana glava. To mi nikako nije jasno.
This Post Has 4 Comments
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Haj sve to nego đe je narod? đe su dešavanja? prošle godine nigdje ništa u gradu, ni jedna svirka, ništa da se dešava naveče.
Kako to reče to je bilo prije jedan veliki parti na otvorenom u čitavom gradu. Sad nigdje nikog
možda ove godine bude bolje
Jos uvijek biram filmove kao nekad. Otisla djeca u Pozoriste mladih na izabrani film, kazu nikad nista dosadnije nisu gledali 🙂 Ofalio…
Ne znam kako sam ranije imao nerava pisati na blogu toliko detaljno o festivalu, sad ne znam bih li naslove odgledanih filmova, i to samo onih dobrih, uspio skuckati 🙂
ima i onoga da nekako sve dosadi ali, objektivno i produkcija je ofalila