Jedna od mojih prvih investicija, od prvih zarada nakon rata bio je VCR. Onaj prijeratni je, naravno, ukraden. Za dženzeove, to je uređaj u koji je se ubaci kaseta na kojem je snimljen neki video i audio zapis. Pa se tako gleda. Analogno! Najstrašnije sam gladovala za filmovima. Jedan od prvih filmova koje sam gledala na tom plejeru je bila Vrana (The Crow). Brandon Lee je već preselio i odžalovan od nekih, ali ne svih. Drag mi je taj film i gledala sam ga u vrijeme kada sam i sama maštala o osveti sa primjesom poetskog nasilja. Evo, čujem da se prikazuje nova vrana u kinu. Nikako da se natjeram pogledati. U komšiluku je bila videoteka. Mislim da se zvala Pink. Zadržavala sam se dugo, šupljirajući o filmovima po sat vremena sa vlasnikom, birajući šta gledati dva sata. Videoteka je preživjela dolazak dvd-ova ali piratebay nije mogla preživjeti. Nisam nostalgičar, pa vam ne pišem ovo sa sjetom. Prije hoću napisati kako su mnoge stvari danas jednostavne, nekada iziskivale ne samo finansijsku već i vremensku investiciju. Moralo se biti dobar sa gazdom videoteke da dođeš do najboljeg i/ili najnovijeg snimka. Moralo se spremiti i klapnuti do videoteke da odabereš film pa ga sutra-prekosutra vratiš. A ja se sinoć iznervira od prevelikog izbora na Netflix-u, pa ne mogu da skontam šta da KLIKNEM, izvaljena na krevetu i gladeći se po trbuhu.