Jal’ se ja nešto malo prokurčim, u roku od pola sata će mi se desiti nešto loše. Pomenuto uključuje ali nije ograničeno na: svađe u kojima sam se smatrala pobjednikom, uspješan šuk, spuštanje drugog lica, osjećaj ponosa zbog dobro obavljenog posla, dobivanje frajera pored konkurencije i ostale narcisoidne izlete. Tako je od djetinjstva. Danas se ja spremam za teretanu, koju standardno pohodim u trenerkama. Izvučem neke helanke koje nikada navukla nisam a, posjedujem ih najmanje sedam godina.

Helanke nisu moj izbor. Ne zato što kontam da će me neko pohotiti. Jednostavno, osjećam se udobnije u nečemu malo širem. Navučem i gle čuda, mogu mi. Te se ja sva zadam u ogledalo, što je neobično za mene. Okretala sam se oko svoje ose 10-ak minuta, sve sa kezom. Te vidi none, te vidi guze. “Dosta”, velim. “Dosta skromnosti”, velim. I odem tako uhelančena da vježbam.

Karma je bila brza.

Ako ne znate šta je presa, to je jedno veliko govno od metalne ploče sa tegovima sa strane. Odguruje se nogama i tako se vježbaju mišići nona i guze. Rekoh, da vidim mišiće kako rade pod helankama. Koristila sam presu sigurno stotinu puta. Presa se otkoči dok se vježba pa, zakoči nakon završetka seta. Iz nekog kurčevitog razloga, pri kraju zadnjeg seta, pokušala sam lagano zakočiti presu da ne stvaram buku kako bi zaključila vježbu uz dozu elegancije i k'ofol lakoće. Nisam je stigla zakočiti prije nego što je vrh metalne ploče završio na mojim koljenima. Momentalno se pojaviše mrlje od krvi na mojim trofejnim helankama, obimno se šireći sa protokom minute. Sa presom zabijenom u koljena, nisam imala izbora do apelovati za pomoć obližnjem mišičliji. Sa lakoćom me oslobodio uz moju vječnu zahvalnost. Te vam ja otrčim u vece, da odljepim helanke od rana na koljenima i rapidno dezinfikujem. Vratila sam se u prostor kao da se ništa desilo nije, završila set uz suze. Evo se sada mažem bivacinom, gledam helanke kako se suše i kontam da li da ih zapalim ili izrežem.