Vjerovali ili ne ali, ja se sjećam da je ne tako davno najveća sramota bila – biti šupak. Ono, sebični skot, cicija, minorni manipulator, zavaljivač, uvaljivač, osvetoljubiv zbog nekakvih sitnih često umišljenih uvreda, mahalac koji pokušava obezvrijediti drugog tračem ili k'o fol usputnim komentarima. Mislim da se modernim terminom takvi likovi nazivaju toksičnim osobama. Sjećam se “velike” raje i njihovog sistema postepene izolacije takvih osoba. Daš nekoliko šansi. Treći prekršaj i ispadaš. Čak su i siledžijske grupe imale sistem vrijednosti koji nije tolerisao šupke. Osnovni princip takvih grupa je bilo zastrašivanje i nasilje ali, ono direktno i fizičko. Površni šarm tu nije imao nikakvu ulogu, samo činjenice. Šupci su, u pravilu, završavali bijeni. Tako odbačeni, formirali bi neke svoje podgrupe šupaka koje nisu imale nikakav uticaj niti su bili faktor. Šupci nisu uspjevali nikoga ni zastrašiti.

Ubrzaj tridesetak godina kasnije i svjedočimo potpunom obratu situacije. Ušli smo u doba Šupoloika. Šupačke osobine su na cijeni i poštuju se. Šupcima se ne smiješ ni slučajno zamjeriti, jer će ti se neproporcionalno osvetiti. Oni su u svakom momentu fokusirani na to kako uzeti od tebe a, ne dati od sebe. Cjelokupni socijalni konstrukt im je baziran na opasnom traču i usputnom mahalanju. Šupci pred ogledalom vježbaju šta će reći kada te naredni put vide, kako bi se osjetio loše. Uvalićete iz hobija, ne samo iz neke svoje potrebe ili ambicije. Čisto, onako, prakse radi. Šupci su odgojili novu generaciju mini šupaka koji dalje propagiraju ovaj sistem. Evo ih, već ulaze u radnu snagu i sisaju krv.

A počelo je tako naivno, od “treba se snaći”.