U prizemlju moje zgrade, kao što je slučaj kod mnogih zgrada, je kafić. Višedecenijski, enomiran (ponekad miran, a ponekad ne). Dvije su prilike u kojima se nasadim na prozor.

Prva prilika je jutro, prvog dana Bajrama. Vrijeme je često lijepo i bašta radi. Dopada mi se prizor nevaljalih i finih koji sjede zajedno u velikoj grupi, dotjerani i namirisani da se atmosfera izmjeni. More bijelih, uštirkanih košulja i šoljica kafe. Auta i motori parkirani oko njih u čvoru koji nekako raspetljaju. Njihovo ekskluzivno vrijeme. Čuje se gromoglasan smijeh, kratke ispovjesti, lajt provokacije i gomila viceva. Nema žene, djevojke na vidiku. Totalno za ravnopravnost, uvijek i svugdje, opravdam si nekako uživanje u ovom rodno neumjerenom prizoru. Svako zaslužuje bal, ovo je njihov.

Druga prilika je tokom ljeta, rane večeri. Sunce zalazi a muzika je eklektična i odlična. Blondie, Post Malone, Eurythmics, Sabrina Carpenter, Midnight Oil, Black, Tears for Fears, Billie Eilish, ABBA, ne možeš ni da pretpostaviš koja će biti naredna ali, znaš da će ti biti drago da je čuješ. Privučem fotelju, napravim si kafu, namjestim muštiklu i pjevušim šta znam dok se grad hladi.

Ove dvije prilike su mi pitome, utješne, optimistične. Nagovore me da mislim kako nije sve izvrnuto, ispalo iz vinkla i bijesno.