Pravo mi se sviđa onaj izraz u amerikanaca “got game”. Ima svakolika značenja u smislu da neko posjeduje vještinu, talent, sportsku sposobnost. No, može označavati i umijeće šarmiranja te skupljanja snoški. E pa familijo, nikada nisam imala igru. Tabireći sjećanja, česti su momenti potpune zbunjenosti, psihofizičke nespretnosti, crvenih obraza, čudnih glasova i zvukova, potpuno sramotnih izjava i mentalne blokade. Ponašala sam se potpuno suprotno onome kako sam se trebala ponašati, i to sam znala dok sam se ponašala. Kao da sam antiBarni, prihvatila sam izazov sama sa sobom da kažem ili uradim pravu stvar – nikada. Ni natrpani godovi nisu pomagali. Ništa korisno naučila nisam. Ofkors, sada me i sramota nešto glumatati u ovim godinama niti imam s kim da se igram. Ali, ponekad…kažem ponekad i ovoj izmorenoj glavurdi sa labavom facom je neko simpa. Kažem sebi: “igraj se malo jebo te život, nije nelegalno”. Prisjeti se svjedočenja uspješnim uletima, frazama i potezima. I šta sam postigla? Postigla sam izraz zbunjenosti i, čini mi se, straha. Zabrinutosti, u najboljem slučaju. Moja “igra” je vizuelno, a nikako estetski, odlično predstavljena u antalogijskoj rečenici koju je Bejbi izgovorila Džoniju kada je upala na interni dernek plesača u Prljavom plesu: “ja sam nosila lubenicu”.