Imam jednu logističku tegobu. Naime, dva puta sedmično moram do tačke Ž. Da bi došla od tačke A do tačke Ž, moram se popeti uz 82 stepenice. 82!!! Osamdesetdvije!!! OSAMDESETDVIJE!!!!

Nokti mi se oznoje. Uz iste stepenice sam se penjala između svoje 11-te i 15-te godine, jer mi je videoteka bila blizu tačke Ž. Sjećam se da me vlasnik ružio što nisam premotavala video kasete. To je bio moj otpor režimu. Nije se moj djed borio u partizanima da bi ja premotavala video kasete. Pogledati film nekada je bio veliki posao. Osamdesetdvije stepenice, pa ne zaboravi člansku, pa se snađi međ’ kasetama, pa uspješno slaži da “tata hoće ovaj film”, pa plati, pa premotaj, pa vrati kasetu na vrijeme…Mnogo sam sretna što smo se oprostili od VHS sistema.

Što je nekad’ bilo, nije više. Nekada mi je bilo teže svezati pertlu već se popeti uz ove stepenice, jer mi je bilo mrsko svezati pertlu. Sada…pa sada su ove stepenice samo bonus zajebavanje života.

Postaviti 82 stepenice i penjati se uz iste se isplati ako te na vrhu čeka neka gotiva. Na primjer, Aja Sofija ili Chris Hemsworh. Ili tekila.

Koristim različite metode motivacije kako bih se čim prije dokopala vrha. U glavi furam playstation metodu gdje me stepenice vode na naredni nivo, dok skupljam oružje za borbu protiv zombija. Ili do velike milka čokolade.