Ne shvatam zašto ljudi žale za prošlosti. Od bijesa i od ljubavi se može nešto i dobiti ali, od nostalgije baš ništa. Ne shvatam žaljenje za vremenom bez mobitela, laptopa, interneta, 3d-a i itd. Posebno ne shvatam žaljenje za prošlim vremenom u kojem žalovatelj nije egzistirao. Na primjer,žaljenje za jednostavnijim životom u nezagađenoj prirodi. Život je možda bio jednostavniji ali je sigurno bio kraći. Život u prošlosti je također značio kopanje golim rukama ili nezgrapnim alatkama, nepostojanje vodovoda i kanalizacije (za razliku od današnjeg nedostatnog istog), počeste susrete sa kolerom i poneke sa kugom. A da ne pričam o sifilisu.

Ne kontam ni nostalgiju za mladosti. Jeste, bila sam gipkija. Međutim, bila sam i strašan kokuz. Jeste, cijeli život je bio ispred mene. Ali, istovremeno i nije zbog izuzetne ograničenosti kontanja.

Nema razloga za nostalgijom ako se zna da nikada nije kasno za reći drogi da.