Mister Huniewicz, fotograf, šokiran se vratio iz Pyongyanga. Pun fotografija tužnog grada i sa izjavama ganutosti sivilom svakodnevnice. Široki i pusti bulevari, gotovo bez vozila. Ljudi hodaju svukuda. Minimalističke samoposluge. Sivi stambeni kompleksi kakokaže.

Gledam ja tako te fotografije i čitam tako njegovu ganutost i kontam nešto – štajebatolikiproblem! Da li je gdin Huniewicz ikada bio na Stupu!? Nije morao tako daleko putovati da se usere od retro-moderno-najisplativije arhitekture. Tužno mu što ulicama ne prometuju džoj rajderi te se, shodno tome, ljudi ne udaraju i sudaraju. Tragično mu je što ljudi nisu svojevoljno zarobljeni u limenim kutijama te se šeću ili koriste javni prevoz od tačke a do tačke b. Nije mu kul rijeka Taedong bez brodova-restorana i nedostatak street style-a.

Da se razumijemo, ne bih mogla živjeti u Sjevernoj Koreji zbog neophodnosti klanjanja kipovima oca nacije i jer tamo nema čevabdžinica. Kada razmišljam o tome gdje živjeti, prisustvo ili odsustvo ćevapa je presudan faktor. Jer, ćevap je za mene sloboda.