Jučer je bio moj 150-i rođendan. Danas, put u Bubnjaru. Skinuće mi odjeću. Smjestiće me u udoban ležaj. Napuniće me finim drogama. Proći ću kroz najbolje trenutke svog života. Najbolji trip ikada, kažu. Onda će me napuniti sa još droga. Umrijeću. Učiću na jedna vrata. Na druga ću izaći kao šaka praha. Nije loše. Uvijek sam se pitala kako se osjeća deterdžent.

Pravilo 150. Sa 150 godina, umireš. Kaput. Takav je dogovor. Sva medicina je na raspolaganju da nas održi zdravima i pokretnim. Na dan smrti, neki ne izgledaju starije od 60 godina. Seksi. Ima tu još i urođene genetike. Ostatak zasluge pripada dnevnom koktelu medicinskog dara u obliku tablete. Boje zlata. Kao i većina, počela sam koristiti na 30-i rođendan. Intravenozno, prvih par dekada. A onda su skontali da koktel spakuju u tabletu koja se pije svaki dan. Dimenzijama i oblikom, sramotno neprijatna za popiti. Omanje pileće krilce. Bolje od šprice, u svakom slučaju. Koktel su, zatim, spakovali u još manju tabletu. Mali, okrugli, dar godina.

I nastavila 120 godina. Ako su smislili nešto bolje, a garant jesu, nema prostora. Bukvalno. Pravilo 150 ima smisla. Previše nas je i dugo živimo. Gotovo da nema zgrada nižih od 180 spratova. U nekim gradovima, stanovi na vrhu zgrada imaju sisteme dostave zraka, jer je priroda odredila da nam tamo nije mjesto. Baš kao što je nekada slala viruse, poplave, zemljotrese. Po svom, nekom, redu. Infrastrukturno i biološki vladamo situacijom. Nema reda, do našeg reda.

Pamćenje mi je dobro. Sjećam se priča svoje nane koja je odrasla na lokaciji koju se nakada zvali Hrasno. Nedaleko od moje zgrade. Priče o ratu, raku, nekim Ikar konzervama mesa od glista, kratkim životima punih briga. Plakala sam zbog njenih priča. Ne sjećam se niti jednog puta da me nasmijala. Uvijek tužna. Izbjegavala sam je zbog toga. A bilo mi je krivo, grizla me savjest. Umrla je mlada. Nepunih 80 godina. Godinama prije, počela je govoriti: dosta je.

Mislila sam o njoj, u povratku sa svog zadnjeg godišnjeg odmora. Meni nije bilo dosta. Znam da ima ljudi, čak sam i poznavala nekoliko, koji nisu željeli koktel. Ili su se predomislili. Neki su dobrovoljno odlazili u Bubnjaru, prije roka.

Govore po Telemesu da su umorni, da im je dosadno, da su usamljeni. Ostavljaju duge poruke. Tužno je posmatrati njihove 3Desove, gledati ih kako plaču. Neki govore da ne žele protiv prirode. I hoće vrijeme koje im pripada.

Ja kažem, pripada mi vrijeme koje mogu da uzmem. I uzela sam to vrijeme. I bila produktivna. Radila sam do svoje 130-e godine. Na solarnim akumulatorima. A to je težak posao. I bitan. Nekima je 150 godina malo. Na toj sam strani. Čak organizovano lobiraju da se limit ukine. Da se izgrade aero-staništa za ljude starije od 150 godina. Podržavam. Ali, nisam ja za politike.

Svoje unutrašnje pobune protiv odlaska, unutra sam i smirivala. Nije mi trebala Pomoć za odlazeće i njihovi razgovori i časovi kvalitetnog odlaska i njihova medicina za um. Nagovarala sam se argumentom da za mene nema više mjesta. Da moj prostor uskoro treba da pripadne nekome drugome. Da sam ovaj zrak dovoljno dugo koristila. Da nisam koristan član zajednice. Da nisam kvalifikovani izuzetak. Moraš posjedovati jedinstveno znanje da bi se kvalifikovao kao izuzetak. Nikoga nije briga za moj jedinstveni burek. Nanin recept. Izgubljena umjetnost. Biće izgubljena, kada odem.

Na 150-i rođendan, pozvala sam porodicu i prijatelje da izaberu stvari koje im se dopadaju. Ostatak sam uredno upakovala i predala Crvenoj elektrani. Mlađem bratu sam ostavila vrijednosnu digitalu. Pozdravila sam se i sjela u hiperbus za Kaškaiš. Rijetko mjesto niskih zgrada i očuvanih stijena. Provela sam 150-i rođendan uz vino, gledajući okean i gologuzu raju na plaži. U sebi sam ih sve slala u neku stvar. Bezbrižni kreteni. Biće ovdje i za moj 151 rođendan, i 152 rođendan…Ja neću. Nikada se nije prestaro za napada bijesa.

Vratila sam se u Sarajevo navečer, pripita. Prethodno sam torbom išamarala saputnika u hiperbusu koji je maltretirao ljude svojim digitalnim penisom. To me, donekle, odobrovoljilo. Oni će meni ja sam nekorisna…

Noć sam provela budna. Posmatrala sam grad sa svog prozora na 80-om spratu. Trebević sam vidjela kao odraz na prozorima susjedne zgrade. Pripemala sjećanja za Bubnjare. Sortirala trenutke koji su me učinili sretnom. To je, kažu, ono što nas isprati. Potpuna sreća kakvu smo osjetili u tim posebnim trenucima ispunjenja.

Još uvijek pripita, otišla sam u Bubnjaru. Ljudi u Bubnjari su prijatni. Djeca, u 30-im, 40-im godinama. Sretni i nasmiješeni. Gledala sam dokumentarac o tome kako su to specifičnim procesom odabrani ljudi. Stabilni, smireni, inteligentni. Simpatični. Pripremili su mi doručak po želji. Tražila sam i dobila mimozu.

Nakon mimoze, tražila sam izlaz. Željela sam još dana. Još vremena. Osjetila sam slabost u nogama. Nisam mogla stajati niti sjediti. Mamicu im. Začinili su mimozu. Znaju oni šta rade. Smjestili su me na ležaj. Mislila sam…put oko Jupitera…Željo…ćevapi…Damir sa 50-og sprata…Toliko toga…

Ne bojim se. Više. Osjetim nalet prijatnosti. Čudno. Mislila sam da se će boljeti. Ne znam zašto. Čekam nalet sretnih sjećanja. Čekam da vidim lice majke po prvi put nakon sto godina. Čekam da ponovo doživim svoj prvi poljubac. Fuj. Ne. Deseti poljubac. Prvi izlet u orbitu. Prvo čitanje Malog princa. Čekam. Čekam. Čekam…………………….