Albanci imaju običaj kačiti plišane igračke sa svojih prozora i terasa, kako bi se obračunali sa urokljivim očima. Sudeći po broju linčovanih plišanih meda koji vise sa nekretnina, u Albaniji su ljudi mnogo zavidni i istovremeno se mnogo boje zavisti. Načeta logika iza plišanih meda po zgradama su vječito otvorene oči lutke. Protiv urokljivih očiju borba traje 24 sata dnevno, 7 dana u sedmici. Lutke zamjenjuju ljudsku stražu kontra-urokljivosti, dok se ne osmisli mobilna aplikaciju za blokadu ludih očiju.

Očekivana mobilna aplikacija na stranu, Albanci čini se imaju pozitivnu metodu rata protiv uroka.

Bosanskohercegovački pristup je, kudikamo, seriozniji.

Prvenstveno, metode otpora u domenu sujevjerja proporcionalne su količni osumnjičenih izvora belaja, kako domaćih tako i uvoznih. Poput enciklopedije britannica-e, kolekcija je naših imaginarnih strahova.

Frka nas je petka 13-og, razbijenog ogledala, merdevina, crne mačke, otvorenog kišobrana u zatvorenom prostoru, zviždanja, punog mjeseca, pedikure/manikure petkom, reći za bebu da je slatka, ćoška stola, sihiri, desnog svrbećeg dlana, svrbećeg nosa, svrbeće obrve…U samoodbrani od šuhva-cunamija, bježimo od crnih mačaka, laktamo se za dobro mjesto za stolom, pljuckamo po obući i govorimo bebama: PIH, FUJ!!! Prepoznajemo zlo u ljudima koji zvižde i otvaraju kišobrane u zatvorenom prostoru pa čak i u svrhu sušenja tih opasnih anti-kišnih alata. Prskamo se topljenim olovom i nosamo kojekakve konce.

Najefikasnija odbrana od baksuznih pojava je dobrovoljni kućni pritvor u spužvom obloženoj prostoriji sa okruglim stolom. A šta'š, jarane, kad’ zasvrbi.