Da volimo kukati, volimo. Majstorski i prelijepo kao Meša. Rijetko ali, desi se. U svakodnevnici, kukamo nespretno, isprekidano i najčešće kroz rutinsko psovanje Alije. Ne znam koja je osoba univerzalno prisutna u psovkama drugog entiteta. Kada pišem – drugi entitet -, mislim na Republiku Srpsku, ne na E.T-ja ili Alien-a. Vjerovatno i oni psuju Aliju. Ako ste se susreli sa četnikom u periodu 1992-1995, a preživjeli, psovao je (ili psovala) Aliju. Navike teško umiru. Dakle, ustanovili smo tačku složnosti. I nije lijepa.

Moram priznati, kukamo sa razlogom. Lično, kukam na neolitsku populaciju, Ilire i Slavene. Vjerovatno je, tada, izgledalo kao da je dobra ideja naseliti ovo područje prosječne nadmorske visine od 500 metara. Vjerovatno ih je navlačilo 5% ravničarske površine i pogodno poljoprivredno zemljište. Vjerovatno su se radovali rudama, srebru i kopanju. Vjerovatno su se radovali prirodnom skloništu planina i stijenama pogodnim za izgradnju utvrda. Kontam logiku: k'o ono na moru si kada ti se trguje i kada si raspoložen za piratstvo, a na planini se kada se kriješ, braniš i kada je pravo vruće. Što je uglavnom bio slučaj. Vjerovatno nisu razmišljali da će svojim potomcima ostaviti složenu krvnu sliku, koja se ne snalazi najbolje na nižim nadmorskim visinama te izaziva brojne kardio-vaskularne dubioze.

Problemi sa cirkulacijom sekundarni su kreativnom nasilju i potrebi za pljačkom. Kratko sam smatrala da je razlog u teritorijalnoj nemogućnosti formiranja većih gradova te izolaciji manjih zajednica, ali onda mi pade na pamet Luksemburg.

Jedan od naših većih problema je što smo usput. Ako će neko iz Istanbula u Beč na večeru i rat, usput smo. I obratno. Dobra ideja apartmana na moru i vikendice na planini postade živi zid. Što je dovelo do navike da se puno ne razmišlja, da se tuče i krije.

Nakupilo se srkleta, bijesa i tuge na malom prostoru. Možemo reći: prošlost je prošlost, da prošlost nije sadašnjost. Možda nije najvažnije ali je važno biti iskren prema sebi. Možemo željeti redovnu platu i patiti zbog političkog orgijanja. Možemo težiti lijepom životu, lijepim stvarima i plakati za svim apple proizvodima koje nemamo. Možemo se bojati kiše. Možemo biti gladni ili siti ljubavi. Stvarnost je da ništa od toga nije važno. U radijusu od 200 kilometara oko ove stolice na kojoj sjedim je 7000 mrtvih, neidentifikovanih, napuštenih, napaćenih ljudi. Većina bi danas šetala, iftarila, sastančila, liječila, nervozirala u saobraćaju, predavala vani na nekom fakultetu, džeparila, parlamentovala…Mnogi od onih koji su metkom u potiljak, silovanjem, premlaćivanjem, odsijecanjem dijelova tijela presudili nenađenima, šetaju, sastanče, parlamentuju, posluju. Tako betoniraju još jedan nivo baksuzluka, tuge i bijesa. Nekako mi se čini kao da nam je to normalno, prihvatljivo. I tako šetamo, nervoziramo, jedemo, ljubimo, vozimo udišući atome torture onih koji bi trebali biti tu, a nisu. Nema tu sreće. Možda bi trebali ostaviti ovu zemlju, na par dekada, ubicama da se dokrajče, srušiti sve, preroviti zemlju pa poslati unuke nazad da prave gradove, apartmane na moru i vikendice na planinama.