Neki vikend nedavno sam nešto poranila. Kopkala me ova jedna serija, Dead Set, koju sam načela noć prije pa nisam željela dugo čekati nastavak. Motivacija za rano buđenje navela me na kratko propitivanje o životu, neizvjesnosti i nesvjesnosti, pa sam se odlučila družiti i zanimati za druge ljude. Taj dan.

Jutro je još uvijek bilo u ofanzivi, dok sam čekala haverku ispred njenog obitavališta. Tokom razmišljanja o programiranju i građevinskom materijalu (sadržaj: nule i cement), iz susjedne zgrade izašao je mladić, muškarac, kokan. Naočit, pa sam se razbudila. Držao se kao Maximus a smješkao kao Džek Nikolson. Postulirala sam da je svježe seksan.

Odšetao se laganim i ponosnim korakom, nabacivši jedan šmek reda radi. Nakratko se okrenuo prema nekom od prozora, čuvši zadovoljni i zvonki glas djevojke, žene, kokice. Vjerovatno je željela dobaciti čestitke putem neke nevezane šifre. Ono što je uspjela izgovoriti nije informisalo ni kokana, ni poštara u prolazu, ni mene. Međutim, kokan je i dalje zadovoljan. Njegov osmijeh se proširio u Džoker Džekovo izdanje, njen smijeh je zvonio. Prirodno, nervirali su me iz razloga ljubomore i opšte mrskosti te sam jedva čekala da momenat prođe.

Nije prvi put da svjedočim nečijem jutru poslije. Mora se, ponekad, poraniti do pekare, na pijacu, po cipele. Djevojke, žene, kokice stvarno se drugačije postavljaju. Vrlo rijetko sam viđala vragolasto sretni smiješak i držanje dive. Češće nekakav panični “moram do ginekologa” odsutni pogled ili nervozno obzerviranje okoline.

Zagovaram džender balansirani pristup jutru poslije kao temelj svim ostalim ravnopravnostima. Zajedno se radilo i zajednički se treba ponositi. Mislim da je ovo dobar povod za neke zastave.