Strah od djece, a ponajviše beba, otpočeo je u krajnjoj četvrtini dvadesetih godina. Vjerovatno ima neki link između nekucanja biološkog sata, grižnje zbog nekucanja, neželjenja da kuca i socijalnog pritiska da otkuca. Taj sveobuhvatni, vještački put krivice se aktivira u blizini djece. Nerealizacija majčinstva postaje nepremostiva barijera koja se otepati ne može. Nafuravanje da djeca osjete otpor pripadanju i participaciji u procesu produženja vrste kao izdaju ljudskog roda, stvara određenu dozu nervoze. Djeca osjete nervozu, jer je očita zbog tikova. Beba počinje da nameće svoj stav naspram tebe kroz plakanje, što tebe čini više nervoznim i relacija postaje začarani krug otpora, krivnje, plača, stabilizacije, otpora, krivnje, plača. Djeca uzrasta jedne godine i nešto više, agresivno koriste svoje udove kako bi izazvali strah seniorima u blizini. Padaju, sudaraju se, udaraju se k'o da voze za veliku nagradu Monaka. Namaštaš specifičnu osvetničku liniju dječijeg povređivanja i samopovređivanja kada su u tvojoj liniji odgovornosti, dok je majka u DM-u. U pauzama padanja, udaranja, sudaranja, povređivanja, sampovređivanja, čupaju ti kosu i ujedaju. Papaju tvoju najvrijedniju imovinu u vidu plastičnog nakita i mobitela-cigle. Nemojte djeco, nemojte. I tetka je insan.