Često, previše često, medijsko palamuđenje uključuje tekstove, izlaganja i grafičke prikaze afekcije ka nekom ranijem dobu. Nostalgija, jel'te šta li. Ne kukam na istorijske osvrte relevantne za danas i sutra. Kukam na kuknjavu urednika, novinara i džezvaša kako je bilo jeej nekada, a kako je fuuuj danas. Nije dobro danas a nije bilo dobro nekada. Po svemu sudeći, nikada nije bilo dobro. Između perioda izuzetnog horora, koji se najčešće ratovima nazivaju, u najboljem slučaju, bilo je ‘nako.

Promišljanja o sutra su nezahvalna i teška. Nije potrebna magija ali jeste analitika i možda, povremeno, mala doza optimizma. Pođahkad. Pesimizam je najčešći jaran u cugi analitike.

Malo je suvišno, po stoti put, razmatrati kako su tramvaji izgledali nekada. Bilo bi korisno razmatrati, na primjer, kako će tramvaji izgledati za deset godina. Hoće li izgledati? Da li su nam potrebni? Postoji li neki efikasniji način javnog prevoza? Ima li ideja, među inženjerima saobraćajcima i šire? Da li je potrebno poboljšati sigurnost u javnom prevozu i kako? Ima li ideja o angažmanu nekoliko od prekobrojnih uposlenika GRAS-a po pitanju sigurnosti, do stečaja i likvidacije?

Ne vjerujem da će pomoći razbijanju cerebralnog maltera ali, možda ne bi bila suvišna mala količina novinarske radoznalosti na temu hoćemo li u narednih 20-30 godina imati previše vode ili premalo vode? Hoćemo li se tušiti ili sušiti? Hoće li Hercegovina biti gdje je sada? Hoće li Republika Srpska biti važnija ili vlažnija? Hoće li nas sve grijati sunce tuđeg neba?

Palamuđnje je lako, super je biti džezvaš. Kažem, jer palamudim i džezvam sa zadovoljstvom. To mi je hobi, pa mi se može.

Ja, i, kada će doći vrijeme za neki džez-narodnjak? Možda je već tu. Nisam slušala ovaj zadnji džez fest.