Danima preskačem ptičiju kaku. Posvuda je guano golubova i vrana. Gađaju ramena i torbe. Prže farbu sa automobila. Prave zamke za one koji hodaju uzdignute glave. Guano je brojniji, znatno, ali i masivniji i produktivniji, znatno, u odnosu na prethodne godine. Da li to znači da ćemo svi biti sretniji u nekom doglednom periodu? Pouzdano tvrdim da biti pokakan ne znači skori nalet sreće. Prethodnih godina, naime, bijah pokakana od strane letećih susjeda u dva navrata na istoj lokaciji. Statistički komad sreće (vjerovatnoća pokakanosti na istom mjestu sa razlikom od nekoliko godina) nije se pretvorio u materijalnu niti duhovnu sreću, kako tada tako ni sada a ni u međuvremenu. Negodovala sam, sa teta Paranojom, na temu racionalnog ciljanja od strane i sranje istog goluba zbog meni nepoznatnog grijeha. Biti pokakan ne znači ništa više od toga da se biva pokakanim. Ali, treba živjeti sa stilom te, nonšalantno nositi vlažne maramice. Ove sezone guano je na rejv partiju ili kakvoj drugoj savremenoj masovnoj tripovanoj žurci. Ptice kaku kao da papaju isključivo majonezu, a piju neku nedovršenu medovaču. Možda ptice više ne umiru pjevajući, već kakući. Možda su razočarane rezultatima izbora. Možda Sarajevo nije više što je bilo. Možda ih je sludio jugo. Možda temperatura i stanje drveća ne odgovara sezoni. U svakom slučaju, nužda ih tjera. Naš zadatak…nej…misija je naučiti balansirati između ptičije kake, sijevanja noževa, saobraćaja na kreku i ostalih dnevnih manjih i većih izazova.