Kliksam večeras, te ugledah vijest. Učini mi se, namah, da je u pitanju tranzicijska prekretnica uslužnog sektora. Na Ciglanama se, naime, otvorio kafić i frizerski salon. Odvojeno, a zajedno. Brojčano, u gradu su najčešći okupanti poslovnih objekata kafići, frizeri i noktari (ovi što ljepe one sjajne tačkice na sijaset noktiju). A ima dosta zubara. Šta nam to govori? Da volimo dugo sjediti i da smo strašne estete. Sa lošim zubima. Od previše kafe. Između ostalog. Umrežavanje ovih usluga nam govori da se ne volimo baš ni kretati. Ova tipa umrežavanja ostvara gizilion mogućnosti. Zašto ne otvoriti kafić koji je ujedno frizer koji je ujedno zubar koji je ujedno ćevabdžinica koja je ujedno noktar? Stolice sa kotačima mogu osigurati ne ustajanje jednom kada se sjedne. Noktari mogu urediti nokte na način da se koriste za nabadanje ćevapa. Zubari mogu očisti zube od zaostalih komada lepine i nemilosrdnog zadaha luka. Frizeri mogu izvlačiti miks mirisa prženja, pušenja, pijenja, pilanja noktiju. Ove lokacije sinergije logično moraju imati i stalnu postavku. Na primjer, Senad Hadžifejzović. Ili neko iz Dubioze. Ili onaj čiko što prodaje hemijske olovke. Ili neko ko onako i iz sveg glasa psuje raju, prijeteći, u ranim poslijepodnevnim satima. Ili svi oni zajedno. Uz pjesme Coldplay-a u izvedbi Miroslava Ilića ili Šabana nekog.