Ima ljudi koji kroz život plove kao da im vazda svira Enya ili Kate Bush ili Lana Del Rey ili John Legend ili kakva druga elegantna koka ili kok. Kreću se niti prebrzo niti presporo. Vazda adekvatnim ritmom. Kose su im lijepe. Prati ih vječiti povjetarac, koji miluje njihovu niti pretanku niti pregustu kosu. Čini se da im je iznad glave njihov lični, steltni erkondišn sa herkondišnom. Pričaju sporo, jasno a zanimljivo. Taman su toliko drski da ih se poštuje i šarmantni da ih se hoće zguziti. Uvijek lijepo mirišu i nikada se ne znoje. Nakon jela, nema tragova istog među zubima. Obitavaju sa instaliranom četkicom za zube i osvježivaćem daha. Žive, a kao da plešu valcer ili cinque-pace ili neko slično lagano vladarsko kretanje. Nije ih problem zamisliti kako kake, jamačno čitajući neko komplikovano štivo bez naprezanja i zatezanja kenjalice. Ima nas koji šizimo kao uz Technotronic. Žurimo, a ne kasnimo. Hodamo kao da oprobavamo brejkdens koji je pravo brzo krenuo pogrešnim smjerom. Kroz kosu nam prolazi vječito nevrijeme. Ruke trepere kao da nebo gori. Pričamo, a bliži smo recitaciji Eminema. Niti ko šta shvata, niti za to ima šansu. Koljena su uvijek modra od loše procjene prilikom ustajanja od stolova. Oblačimo se kao da za harmoniju nemamo živaca, jer nemamo. Da li je moguć prelaz iz jedne grupe u drugu? Ima li tu nekog tranzicijskog medikamenta? Prozakbos? Bosilium? Pitam se. Sa kafom na majici i džemom oko usta.