Nastojim biti pristojna i uljudna. I kada mi je mrsko. Narocito mi je tesko biti uljudna radnim danima nakon 18h. Ali, trudim se. Tokom ulaska u svoju stambenu zgradu, nesto iza 19h, uocila sam gospodina sa malim djetetom sa druge strane vrata. Na putu ka izlazu. Iz moje perspektive, ulazu. Otvorila sam vrata haustora i privukla ista, u namjeri da gospodinu i njegovom djetetu olaksam izlaz. Ridja namigusa iza mene, ciju prisutnost prethodno nisam uocila, titovski je protumacila da su vrata otvorena za nju i njenu futavu fufavost. Progurala se preko djeteta, odsmekala tatu sa kicosko-flertovskim smijeskom i prosla pored mene. Koja to konfuzija neuorona moze protumaciti da zena koja tegli ruskak specijalca i umor ponedeljka otvara vrata dziberskim shtulama, a ne covjeku sa malim djetetom u rukama. Jos gore od navedenog, naime, bijase taticin uzvraceni smek i u-la-la smijesak. Dok su njih dvoje asikovali, ja sam zbunjeno akvizirala bruh sve sa svojom pristojnosti i uljudnosti. Nasla sam utjehu u tome da je dijete bezbjedno napustilo objekat. Taticu sam zakacila, naglo otpustivsi vrata. Ti futava fufo, tek ces osjetiti bijes zalupljenih vrata. Futava fufo, tvoj nos nece biti siguran sve dok ja hodam ovim hodnicima i otvaram i zatvaram vrata.