Nemam bas neku memoriju. Recimo da je RAM standard jedna giga, maksimalno. Nije to nivo loseg u smislu: gdje su mi kljucevi. To je nivo loseg u smislu: ko si ti. Hocu reci, kratkorocno radi. Dugorocno pamcenje se zaglavilo u nekom smetu, neke planine, na nekom minusu. Mozda je to neki podsvjesni mehanizam zastite od ihhhhhh sjecanja. Bilo kako bilo, jucer sam srela osobu koju niti sam prepoznala, a kamoli sjetila, uprkos zvanicnim i potvrdjenim informacijama da smo se super druzili i provodili puno vremena zajedno. U moju odbranu, utvrdjeno je da smo se zadnji put vidjeli prije devetnaest godina kada mi je bilo devetnaest godina. Nisam dozvolila da mi mozak proradi prije dvadeset i druge godine. A i tada, uz veliki napor i poprilicno neuspjesno. Moje tinejdzerstvo bilo je izlozeno prevelikoj kolicini potencijalnih trauma i mracnih informacija, te sam se iskljucila. Funkcionisala sam po principu minimalnog rezona prezivljavanja i identifikacije derneka. Tako se preda mnom jucer nasao covjek, sav odrastao i ozbiljan, sav u velikom bijelom americkom osmijehu, sav u zdravom rumenilu i sav sa tragovima tegova. Sav obradovan. Kao deka me zagrlio, upucujuci na zakljucak da mu je drago sto me vidi. Ili ono drugo. Ne znajuci ko je, ispitivala sam covjekove bicepse i kupovala vrijeme neutralnim pitanjima i komentarima. S obzirom na prisustvo zajednickog prijatelja kojeg nisam zaboravila i znatizelje o vlasniku misica, desila se kafa. Kako je vrijeme odmicalo, postalo je javno da se gosta ne sjecam. Neutralnost komentara i pitanja je neodrziva kada ti nedostaju osnovne vjestine blefiranja. Bio je strpljiv i pricao je van neugode. Sjecao se mojih zgoda i nezgoda, u koje je bio dobro upucen.Kaze kako sam bila i ostala kulerka. Niti sam znala niti znam sta znaci biti kuler. Zvuci kao kompliment pa sam se zahvalila, i dalje bezobrazno kupujuci vrijeme. Mracni dijelovi mozga reagovali su na signale. Pored ovog odraslog covjeka, pocela je blicati slika mrsavog mladica u uniformi. Zut i sladak. Slika se, zatim, pretvorila u film. Od zagrljaja do filma, proslo je pola sata. Film je bio dobar. U njemu je ovaj covjek imao skroz super ulogu. Nije bio statista i nije bio sporedni lik sa negativnom poukom. Scene nisu izbrisane zbog cenzure, vec zbog trajanja filma. Redateljska verzija filma je prikazala i nekoliko onih posebnih momenata dugih pogleda i zelje za ljubljenjem ali, to je univerzalna tema tinejdzera sa svima sa kojima nisu u srodstvu. Jos se osjecam krivom sto sam ga zaboravila. Tako hladno pohranila u zatvorenu kafanu mozga. Prosao je kroz pola sata bezveznosti znajuci nekoga ko njega ne zna. Danas se nisam javila kada je zvao. Jer pada kisa. Nisam bas tako fina kao sto se nagovaram da mislim.