Neki dan, sjedim ti ja na kafi u Radicevoj sa Supermenom, Kapetan Pikardom, Sem i Dzek Shepardom. Bila nedelja, pa se duge kafe dugo pile. Mahalali malo Betmena, malo Spajdermena, malo Ajronmena ali dobronamjerno. Konstruktivno mahalanje, to je bilo. Ne svidjaju nam se ove klike, vamo Marvelovci tamo DCjevci, a dosta raje je nidze prispjelo. Ako nisi Marvash ili Disijash, nema te. Mucno je i derbije gledat. Nema tu sportskog duha ni za S u Betmenu. Da makar lopte dobro igraju, ne bi ovo njihovo lose vladanje bilo neprihvatljivo na ovom nivou raje i razgovora. Hulkic vazda tersa i obara, a nema tu ni vjestine ni znanja. Vazda mu je neko drugi kriv. Zna i slagat’. Kaze, nije se transformiso cijeli ramazan. A neku noc ga Vulverin vidio kako tramvaj rastavlja na Remizi, sav zelen i nabreko. Dosta smo se i medjusobno zalili. Pikardu kosti lose. Osteoporoza kaze. Klika ko lego kockice. Dzek ga savjetovo da ode na more, da pliva, nece mu Flota ni hvala rec kad slomi ruku o Vorfov nokat. Supermen kaze da je tolika guzva gore od aviona, dronova i satelita pa ne moze do sunca doci da se dohaviza. Tu se Sem sjeti jarana sto zaglavi u Dohi bez izlazne vize. Dugo je trajala ta prica…Doha, Teksas. Voli covjek pricat o pustinji i pijesku i zrnu pijeska i galaksijama emocija u balonu vrtloga viskija. Nakon sto je Sem zakljucio, otpratili smo Supermena na kvarcanje. Dodjem kuci i nesto kontam, dze si bila sta si radila.