Poduzela sam nekoliko dana godisnjeg odmora. Da prevazidjem nekolike fizikopsihicne smetnje. Prvo na redu je bilo opustiti kosu. Da bude ono sto jeste. Da se oslobodi glacanja i tracanja frizera. Da prevazidjem ludilo kose potpuno van kontrole i da je pustim da upada u kafe, kolace, grah i itd. Neka otpadne a ono barem jedan nivo teznje ka necemu. Neravnog ka ravnom. Drugo sto sam naumila prevazici je opiranje stalnosti promjena misljenja i stavova. Tako, ponovno iscitavam Oskara Vajlda i njegovu raju. Nekada sam ga puno voljela. Crtala sam njegov lik po ivicama novina i uglovima notesa. Iako ne znam da crtam i ne volim da crtam. Taj je napor bio totalno kontraproduktivan i suvisan, sto je cest rezultat ljubavi. Super mi je bila njegova pozicija opozicije ruznome i starome. Kako ruznim i starim, tako me njegova pozicija stala nervirati. Nije to bio proces vec, jutro. Namjera mi je bila malo se podsjetiti, a ne kolabirati dvadesetgodisnju umisljenu romansu. Prema tome, logicno, morala sam sve to krahirati do kraja. Citam a sve mislim: koji si ti, Oskare, supak. Lako je nalec’ na mlado i cisto. Lako je nekoga naceti prije nego nauci rijec: kontrola. Valja stisnuti pa zivjeti zivot sa smjenom generacija, lijepim van dohvata, hemoroidima a dostojanstveno. Zao mi je, Oskare, sto nisi zivio dugo i zdravo. Sto nisi stigao pisati o mudrolijama sezdesetgodisnjaka koji i dalje eksperimentisu sa absintom i fataju obospolne ribice po Veneciji. Valjda se i to moglo i moze. Cinjenica besmislenosti zivota te ne oslobadja obaveze da ga zivis kao da ima smisla. To je jedini socijalni ugovor koji je okej. Ravnoteza je upitna. Besmislenost vodi u hronicno bu-hu stanje. Trazenje smisla nekada vodi u formiranje prevelike vaznosti sebe i odabranog kolektiva. Prihvata se legitimitet kriminalnih organizacija. Primjer je FIFA i vecina tuzemne i inozemne politike. Sto me dovodi do treceg prevazilazenja. Stogodisnjica pocetka Prvog svjetskog rata. Obiljezavanje. Nesto mi ovo lici k'o na neko slavlje. Dobro za turizam, lose za zeludac. Dileme oko Principovih principa i smotanosti Mlade Bosne. Mozda smotano ali ipak precizno koknuti su Franz i Sofija. Dvadesetak miliona ljudi, posljedicno, ode. To mi nije ni za koncerta ni za performansa. To mi je za nekog kolektivnog dana zalosti. I da se lopte ne igra i da Saban ne pjeva. Al’ radimo ono u cemu smo dobri. Dramatizaciju po Principu svjetsko a jest’ i nije nase.