Ovaj pritisak je gotovo pa nepodnosljiv. Probudila sam se nervozna. Dvadeseta kafa koju pijem da bi ostala budna, ne pomaze umirenju mog uzdrmanog i djecije odraslog srca. Iako ne volim biti dijelom masovne histerije, cesto to jesam. Kao milioni drugih, cekala sam reinkarnaciju Star Trek-a. Ljuti me rusko bijesno, imperijalisticko, sodomiziranje. Radovala sam se nastavku Tvajlajta i svidio mi se Edvard. Jedno vrijeme sam suosjecala sa Assange-om. Sada intenzivno osjecam kontra njega. Dakle, nisam imuna na masovne afekcije i masovni prezir. Tako, sada, cekam ponoc uz litre i litre kafe i litre i litre limunade da, kao, poniste kofeinski otrov. Ova reprezentacija je tako dobra, lijepa i fina da je nemoguce imati zdravu vezu sa njom. Hocemo da znamo gdje je, sta radi, kako je u svakom trenutku. Hocemo da znamo kako se obukla i imamo albume sa njenim slikama. Zato sto nam je stalo a i zato sto se bojimo da cemo je izgubiti ako ostavimo samo malo prostora. Odnos reprezentacije i gradjana BiH je olicenje nezdravog i posesivnog odnosa parova. U reprezentaciju smo ulozili nase samopouzdanje i samopostovanje. Kao nestabilna jedinka u paru, kroz reprezentaciju se vidimo boljima i ljepsima. Oblacimo se isto i pijemo zbog nje. Sve je to OK jer, reprezentacija nam omogucava legitimno radovanje i slavljenje BiH koje je neprimjenjivo u skoro svim drugim okolnostima. Nadam se da ce momci moci disati od siline nasih emocija i potrebe da se vezemo za pobjednika. Nadam se da ce uspjeti kanalisati nasa iracionalna ocekivanja u taktiku koja ce prestrasiti i poniziti Argentince. Ono “Idemo ludo, idemo jako” mi se ne svidja jer mi zvuci kao neki krik iz pornjave.