Jeziv je zivot ovdje. Ne za sve. Svuda i vazda je nekome zivot na granici belaja, a nekome na granici ekstaze. Ali kada nestane granice a ostane belaj vecine, jeza je i noc i dan i zrak i zemlja i voda. Svi smo zrtve naseg kratkorocnog razmisljanja pa je, prema tome, iluzija da ce se rahat dozivjeti stota. Ili sezdeseta. Trijaza slijedi. Izgubljeni ce biti nasi stariji. Oni cije je potomstvo ranije stradalo ili otislo. Oni sa zidovima kao iluzijom sigurnosti i pripadanja. Oni koji su znali da se ne moze dalje i ne moze ponovo. Oni koji su znali da je nasa dobra volja kratkotrajna i porozna. Oni koji su vec, mozda, prosli kolektivne smjestaje i otrov iznenadne moci ljudi koji mutiraju u losem. Oni koje ljuta voda, brane od smeca i nestanak tla pod nogama nije iznenadila. Priroda ili je sa nama ili protiv nas. Nije neutralna, hoce dijalog i minimum postovanja. Priroda ne haje ali za jezivost je losa ova solidarnost i empatija. Dugo drustveno otpisane. Do katastrofe tretirane kao slabost i karakteristike nesnalazljivih. Nadajmo se da ce se primiti kao dobre bakterije. Izlozeni riziku od poplava, klizista, mina, rata, hronicne ekonomske krize krajnje je vrijeme da se prestanemo zajebavati.