Ne znam otkuda dolaze ta silna ocekivanja ljudi da im se otvoris k'o Hagada (znam ba da se pise sa jos jednim g i sa jos jednim h ali eto necu). Da se dokazes svojim tako sto ces k'o Rocco Siffred cvrste stavove, misljenja, planove, in i out liste rutinski povracati po kafama i cuganjima kao kakva bulimicna budala. Pravo je trendi poznavati sebe i znati sta zelis. Biti ono sto jesi. Izvorno. Realizovati svoj potencijal. Imati planove. I pricati o tome. Uglavnom je ta prica suplja kao uho. Vidite, zivot je kao frizider. Postoji nekoliko tipova: manji, veci, sa dvoje vrata, sa zamrzivacem, bez zamrzivaca i jos par njih. Sve sa boksevima i policama namjenjenim za odredjene namirnice. Svoje zivote punimo po sablonima. Zatim se nagovorimo da smo bas to tako planirali, da smo zeljeli, da smo izambicirali – skroz originalno mi sami skontali. Prosto se najezim kada me neko posjedne pa ispituje sta volim a sta ne volim, sta zelim, sta planiram…Ponekad cak i slucajni poznanici. Kakve su ti zelje i planovi postaje dio neobavezne konverzacije u kategoriji price o vremenu. Jel’ trebam ja sada da izvucem neki dosije sa nekim spiskovima? Jel’ trebaju ti spiskovi biti ovjereni u opstini? Otpor prema toj prici, u kombinaciji sa potrebom da budem fina, rezultira poprilicnom nebulozom. Zelje, planovi, preference su tu, ali se mijenjaju i pocesto resetuju. Vrlo je to nekako fluidno. Svaki dan, nesto se novo skonta. Prave zelje izdrze test vremena pa se i realizuju, najcesce.To vec vise nisu zelje, nego potrebe. O svojim potrebama ne pricam. To mi dodje kao prica o inzulinu. Jedina fiksna ambicija je da zivim sto duze i to solidnog zdravlja, da vidim sta ce biti sa ovom tehnologijom i internetom. I prodernecim u Rejkaviku. I naucim pravo dobro svirati gitaru. I obidjem Juznu Ameriku. I Aziju. I postanem poduzetnik. I prestanem pusiti. I naucim cijelo to kuhanje. I….