Tinejdzeri vriste bez ikakvog razloga. Bez pardona, bez logike. Oni samo vriste. Cujem ih dok gledam svoje serije i citam svoje SF knjige. Cujem AAAAAAAA, EEEEEEEE i tako dalje…po samoglasnicima. Ponekad cujem nesto kao ZZZZJAAAAAEEEEHHHHH. Trzala sam se, zabrinuto. Trcala do balkona, do prozora. Da se nekome nije nesto desilo? Da nije nekoga nesto udarilo? Nista nikoga nije udarilo, osim sukoba emocija i hormona. Oni samo vriste. Bezbjedno. Ono, kada ti dodje da vrisnes. Tim svojim tinejdzerskim jezikom. To, ja nisam radila. Moje tinejdzerske godine prosle su u vremenu kada je vrisak oznacavao povredu, granatu ili snajper. Ako vrisnes, bolje ti je da imas razloga za to. Moram reci da sam ljubomorna. I ja bih da…onako…ni zbog cega i zbog svega…povremeno vrisnem. I ja bih da vrisnem dok setam do posla, dok idem na kafe, dok gledam izloge, dok sam na sastancima, dok profuravam pored slomljenih nana i deda, dok gledam svoje serije, dok citam svoje SF knjige, dok je ponedeljak…Nesto ne moze, jer ne znas. Hebem li im sive dukseve, nema boljeg znaka slobode od vristanja kada ti do vristanja jeste. Bilo bi ekstra zivjeti u svijetu gdje je vristanje pojava iskljuciva za otpustanje frustracije, a ne uvod za poziv hitnoj pomoci. Gdje ljudi vriste dok voze bicikla, rekreativno trce i dok se muntaju. Vriste ispravljajuci kravate i vriste zadovoljno u krevetima. U tom svijetu ne bi bilo filmova Scream 1, 2, 3 i 4. Mislim da bi to bilo prihvatljivo.