Onaj tamo vikend, svjedocila sam tucnjavi. Ne bilo kakvoj. Masovnoj! Oko dvadesetitri casa, lagano sam se kretala Titovom, sa Vangelisom u glavi. Sa druge strane ulice, okupila se grupica od oko desetak ucesnika tek proizaslih iz maloljetnistva. Tuca se granala polako, pocevsi jelte od dvojice. Tukli su se kako mediji opisuju jacu svadju djevojcica. Sve sa rukicama po rukicama i cupanjem kose. Pokreti leprsavno neproporcionalni dimenzijama aktera. Ne kontam kako se takva tuca isplati? Ako se vec neko odluci za obracun, ako se vec odluci da istrza prolaznike, ako se vec odluci da serengetira setace u panici preko prometne ulice, ako se vec odluci na sjebavanje subote i svoje djevojke…treba uloziti malo truda. Nisam ja neki ljubitelj nasilja. Okej. Jesam malo ali, nisam puno. Nasilje je nepredvidivo. Cak i ono u ringu. Posljedice mogu biti neocekivano ozbiljne. Ali, ako vec kao neko kao prevrne kao u u glavi i kaze ono sebi odoh se sada potuci…neka zgrabi to ludilo za vrat i stisne shaku. Nema koristi od mazenja musica u zraku.