Tridesete nekako sa sobom nose onu prijatnu vadionu da je sve okej i sve je sasvim normalno. Izuzev djela koje sa sobom nose zatvorske kazne, samom sebi svasta nesto oprostis. Cak i ako znas da to nesto nije bas u redu, da je glupo, sebicno, bezobrazno, kretenski…odfuras u alibi tridesetih. Dovoljno se zrelo da se ne krije iza necega odnosno nicega, osim tridesetih. Sto kasnije tridesete, to jaca vadiona. Tako sebi oprostim sto izvalim nekog cenera mjesecno na casopis tipa Kozmopolitena, umjesto da za te pare kupim hljeba i nahranim nekoga. Taj cener je bacen, od mene se Kozmopoliten ogrebati nece, nista nece ostati osim deset minuta gledanja slika i mrlje na savjesti. Pocesto se desi da otvorim neki od onih linkova na fejsbuk stranicama, na primjer Radio Sarajeva ili Kameleona. Ne mislim na sekirli linkove, tipa vijesti. Mislim na linkove tipa, deset znakova da je zaljubljen u vas ili kako sacuvati vitku liniju ili provalio se na fejsbuku kao nikad niko do sada. Stid hitro djeluje, pretvoren u paranoju pitanja koja je vjerovatnoca da sada svi moji prijatelji na fejsbuku vide koje sam crne linkove klikala ja crvena u licu i u glavi. Brzo poklikam lajkove na postove Popularne mehanike ili Nase. Ali, ni stotinu lajkova na stotine clanaka o robotici ne mogu oprati akt citanja idiotskih clanaka. Da razjasnimo, svakome je dozvoljeno od trideset do osamdesetisesthiljada sekundi gluposti dnevno. Narocito onima koji su stariji od trideset. Istorija pretrazivanja je tridesethiljada puta gora od izbora clanaka na fejsbuku. Nema te zlatne tekile koja opravdava pretragu na temu: how to make a rainbow. Boj se fejsbuka boj se gugla. A kad ces zivjet.