Efikasno se pakujem. Relativno. Nije to jos uvijek na onom zeljenom nivou. Na onom nivou prezivljaca ili srvajvelista ili kako se vec zovu. Na onom nivou da uvijek znam sta mi treba, bez cega ne mogu a bez cega mogu. Tako se, prilikom pakovanja, uvijek uvali neki visak. Ne prevelik, ali visak je. Tipa, viska carape ili cipele. Medjutim, rekla bih da je pakovanje moja vjestina. Pored vjestine pakovanja, odlicno se ponasam na aerodromima. Pripremim se za kontrole na vrijeme. Nikada ne zadrzavam red. Cim udjem u aerodromsku zgradu, bilo gdje, odmah znam gdje je kafa i gdje je cigara. Skontala sam sve one automate za vozne i autobuske karte. Brzo skontam perone i ne gubim se niti lutam. Vazda nadjem mjesto u vozu i znam obrtnuti kofere i torbe pod uglovima da nikome ne smetaju. I senzore za vrata izmedju vagona sam odmah skontala. Pravo volim prevozna sredstva. Volim avione i gledanje svjetla, oblaka i oluja. Volim vozove i autobuse i namastavanje kroz prozore. Tako ja pilotiram Cessnom ili asikujem sa koktelom pored bazena ili grafitiram zidove predgradja. U putovanjima i tranzitima se odlicno snalazim i svasta se nesto izdesava u glavi. Insan treba da se drzi onoga u cemu je dobar. Meni je ocito mjesto u vozovima, autobusima, avionima kao prinudnoj izolaciji putem sjedista a ne u normalnoj i reklasiranoj konverzaciji sa drugim ljudima stojeci sa casom vina ili soka. Fanaticno pravim milion sitnih gresaka i statisticki sam minimalno prijemciva za uciniti i reci nesto socijalno super. Ili cak samo OK. Postoje dani kada me sam prizor gomile ljudi na jednom mjestu natjera na bijeg. A ne pricam o protestima. I to bas kada ne bi trebala bjezati. To se, kazu, desava kada se previse zivi u sopstvenoj glavi. A u cijoj cu, jelte, glavi zivjeti?