Navika je cudo jedno. Navika je dio osobe k'o sto je i narav. Natura, nauceno i navika. Stvorila sam naviku od netalasanja i cuvanja glave. Od krpljenja dana na dan bez alarma i iznenadjenja, sto bi rek'o redijohed. Naravno, pokusavam biti ispravna jer ne mogu biti neispravna a rahat. Djelujem na nekom mikro-nivou. Ovim danima, sve sto mogu… pardon… sve sto zelim je pisati ovaj blog pod pseudonimom, zaleci sto nisam drugacija i hrabrija. Pod tim ne mislim na statusiranje po fejsbucima oslikavajuci svu generacijsku sizofreniju ljudi koji se ne mogu odluciti sta je dobro a sta lose. Gledam i citam pravdanje paljevina sa svojih privilegovanih pozicija pripadnosti opoziciji rodjenjem uhljebljenih ljudi koji prije nisu osjetili smrad dima niti uzas bespomocnosti dok sve oko tebe nestaje a ljude gladna zemlja guta. Nisam sigurna da bi tako navijali za demoliranje da su se skolovali u podrumima a ne engleskim, njemackim i pizdnim skolama. Nisam sigurna da bi se tako lozili na lozenje da nemaju izlaz ako se bas zabelajise. Nisam sigurna da bi tako navijali da sebe ne vide kao buduce premijere i premijerke, predsjednike i predsjednice. Naravno, nakon sto se sve srusi pa krenemo ponovo graditi uz njihovo plemenito i edukovano vodstvo. Pri tome se, naravno, drze na bezbjednoj udaljenosti od protesta. Tu je, zatim, promisljanje i predomisljanje meni slicnih ljudi koji i zele i ne zele revoluciju. Znaju da je promjena hitna i neophodna, ali se boje kolapsa koji je neminovan. Boje se bespomocnosti i gladne zemlje. Boje se parcijalnih rjesenja uz placanje visoke cijene. Moze se agresivnim demonstracijama promjeniti vlast, ograniciti primanja, ograniciti trosenje, uvesti veca odgovornost za javne troskove, povecati izdvajanja za socijalno ugrozene, zavod za zaposljavanje…Mozda cak i ukidanje kantona. Ono sto znamo da ne mozemo postici agresivnim federalnim demonstracijama je jedinstvena drzavna organizacija. Nasa drzava ne funkcionise jer je formalno uredjena po principu neslaganja da li uopste postoji. Stvarno bi voljela da imam hladnu glavu, racionalnu politicku edukaciju i hrabrost da ucestvujem u onome sto znam da se mora desiti, iako nece rijesiti nas osnovni problem. Voljela bih da poznajem ljude koji odgovaraju situaciji i kojima se moze vjerovati. Ljude koji ce se izloziti riziku ucestvujuci u protestima i koji ce pomoci formiranju rjesenja. Ispred njih bi rado stala i cistila im put do dobrog upravljanja. Ove kantonalne vlade ce podnjeti ostavke, a na njihovo mjesto ce doci ljudi koji su drugi krak iste hobotinice. Problem je sto ne vjerujemo sebi a ne nekome drugome. Problem je kada svjedocis odrastanju generacija oportunista gladnih formalizaciji samodijagnosticirane genijalnosti bez iskrenog suosjecanja i zelje da se pomogne drugome. Vjerujem da ce do promjena doci ali do onih stvarnih…onih plemenitih…onih nesebicnih…cekacemo generaciju 2020.