Kretanje na vrlo ogranicenom prostoru ljudi tretiraju kao nekakvu stagnaciju shta li. Ne slazem se. Ponekad se ne treba daleko odmaci a da se postigne mnogo. Kao na primjer, brejkdens. Ili programiranje. Ili tusiranje. Ili teorijska fizika. Ili gledanje TV-a sa velikim zanimanjem. Sve sto postoji, nastalo je iz tacke velike gustoce koja je bila tackom dugo vremena. Cinjenje unutar ogranicenog radijusa ili cinjenje uz mirovanje uglavnom su solo aktivnosti. Smatra se da ako nema svjedoka, onda se nista i ne dogadja. Stvarna promjena i rezultat zahtjeva potvrdu drugog izvora. Kako ce se rahat stagnirati pardon, limitirano kretati, a cuda ciniti i u brejkdensu i u programiranju i u tusiranju ako svjedok nije tihi vec ische, pita, trazi objasnjenja. Prostor je limitiran a koncentracija neophodna. Pomenuta podvrsta postignuca propisuje propisnu zrtvu. A ta zrtva nije rahatluk…nije rahatluk.