Moram priznati, poslovice…puno me nerviraju. Beskrajno citiranje tudjih misli, najcesce sasvim nespretnih, gubitak je vremena i onoga ko ih izgovara i onih koji slusaju. Ljudi se kriju iza poslovica kada nemaju sta reci, kada pokusavaju prodati neku svoju kao mudrost i kao neko steceno iskustvo. Kada pokusavaju nesto da daju do znanja bez kontakta sa silama komunikacije. Vecina poslovica je tako generalna da ne znace nista a, izgovorljive su u svakoj prilici. A iza svake nase, vice depresija, sebicnost, strah i paranoja. Ako je hica kopat’ nije mrjeti. Ako smo mi braca, nisu nam kese sestre. Dok je para, bice prijatelja. Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. Ko ce kome, ko svoj svome. I tako dalje… U zadnje vrijeme, udari me u prosjeku po sedam poslovica dnevno u gotovo statisticki obradivim vremenskim intervalima. Vjerovatno su u pitanju sati u danu kada ljudska koncentracija opada ali ne i potreba za sutnjom odnosno, kada se mlati prazna slama. Ne obra se bostan, dok sljive ne popadaju. Zar se ljudi toliko stide svog misljenja? Svaka je zlatna neizgovorena. Zar je problem izreci svoje sumnje i previranja licnom sintagmom? Ko umije, njemu dvije. Intenzitet mentaliteta bivanja osobom koja nisi, mentaliteta pretvaranja i foliranja, direktno je proporcionalan broju poslovica u prometu. Ako nije poslovica, jeste vic. Ovo drugo makar nasmije, ovo prvo tjera u leksilijum.