Privilegija je i nicim zasluzena nagrada, zivjeti u gradu u kojem se susrece toliko kultura, razlicitosti a opet istosti. Jedinstveno u svijetu, susrecu se zvukovi ezana, zvona crkve i katedrale. Tako specifican fenomen. Tako jedinstven. Nema ga nigdje. Osim u Istanbulu, Njujorku, Londonu… OK, jos u nekoliko gradova Sjedinjenih Americkih Drzava i Evrope. OK. Mozda u 30-ak gradova. Ali, ipak, mi smo tu pojavu ucinili potpuno svojom. To cudo zajednicke razlicitosti. K'o da pricamo u vukovima i orlovima a ne o insanima sa istim i sistemskim poganlucima i bezobrazlucima. Mi smo ucinili svojim, taj vjerski rokenrol. Ono sto nase mirise i zvukove cini jedinstvenijim od jedinstvenog, cudesnom kombinacijom ni od koga nadjebivom je i masa dodataka. Uzmemo vjersku simfoniju i dodamo joj perpetualni lavez copora ugrijanih pasa, alarme auta u procesu obijanja, vrisku poluludih i svime-puknutih tinejdzera, sirena policije, hitne pomoci i kocnica auta kojim upravlja zilion losih vozaca. U radijusu od nekoliko metara, toliko duhovnog, toliko rizika i toliko avanture. Cijeli svijet, sa svim svojim pamcenjem, na dohvat ruke. Histericno se smijemo hronicno iznenadjeni, udaramo se autima, udaramo se medjusobno u ovom velikom klubu boraca izgradjenom na strahu. Odvajamo se, identifikujemo, pa se tolerisemo pa volimo a svakako se stalno i svakojako udaramo. Valjda od ovih zvukova…