Ne znam koliko vam se cesto desava da ostajete bez kablovske ili digitalne televizije ili internet konekcije ili mozda struje…bez vode ostajete to je sigurno…ali, ne znam koliko cesto ostajete bez nekog dragog prijema. Crnilo na ekranu, frigidni chat ekran, offline mode, tobejerabi svijeca…Ti prekidi su cesto kratkotrajni. Mozda vas malo prepadnu, ono trznu ne prepadnu do vikanja u pomoc. Potom vas frustriraju, pa odbijate povjerovati da se to stvarno desava. Ako prekid potraje, mozda se okrenete necemu drugom. Pocnete citati neku knjigu, odete na kafu sa jaranom, odradite zenu, poigrate se sa djecom. Te nenadane i neplanirane aktivnosti vas obraduju, osjetite se ispunjeno k'o da ste otkrili lijek za do sada neizljecivu bolest. Mozda se ponadate da ste ponovo na pravom putu, da ste spavali pravo dugo a sada je sve jasno kao more kod Peljesca. Nije to nekakav Matrix shok pa da se sad’ bacite sa avazovog tornja ali, otvara se vrijeme za mini otkrica i svakako vise shege. Bolje mlohava sisa u ruci vec silikonska petica na ekranu.  Toliko normale u samo tim kratkim prekidima prijema. Ako prekid potraje, situcija se moze razviti u nekoliko pravaca te se i zakomplicirati. Bez prijema sam vec neko vrijeme. Fizicki prijemciva aktivnostima ali bez signala. U toj kriogenskoj fazi otvorenih ociju vidite sve a ne radite nista. Izranjate na povrsinu reda radi a u medjuvremenu prezivljavate na slamku. Nekada ta slamka umjesto kisika propusti i cokoladu. Metaforicna cokolada u ovom slucaju je knjiga Svjetski rat Z. Zombi apokalipsa nije svacija solja caja i to kontam. Knjiga je sve ono cemu sam se nadala da ce biti napisano o najstrasnijem neprijatelju kojeg smo zamislili jer ga ne mozemo kriviti s obzirom da niko ne odabere da postane zombi, a cija je metodicnost, posvecenost, regrutovanje i disciplina skoro pa nepobjediva. Kriogenski bazen je podnosljiviji u poredjenju sa borbom protiv zombija, bolje offline mode neko nikakav mode, bolje neizvjesnost osvjezene bosanske krize vec zombijevi zubi na guzici…