Pisati o 13.09.2011. godine 06.11.2011. godine je kao zakasniti prijatelju pola sata peti put za redom. Morace se dobro pomuciti za sesti dogovor. Tridesetipeti rodjendan prosao je bez pripitih monologa, utapanja u suprotnospolnim ocima i naznaka seksualnog dijaloga. Tridesetipeti rodjendan odjahao je prema zapadu, tiho u laku noc. Tridesetipeti rodjendan bio je okruzen zvucima alarma dobronamjernih bliznjih jer negdje pise da je u pitanju godina prelaza u potpunu zrelost i pocetak spustanja u zdravstveni ambis. Kazem, s druge strane, da je svaki rodjendan, svaka godina, svaki mjesec i svaki drugi dan u godini dobar ako prodje bez tuge za neostvarenim, bez ljubomore bilo kojeg povoda i sa nesto para za koju turu alkoholnih napitaka. I bez fizickih obracuna, a znalo je i toga biti. Dok je omladina neodredjenog stila, opredjeljenja i velikih kosa pogubljeno hodala tamo-vamo, gore-dole, pokupila sam se kuci prije prvog tridesetsestogisnjeg dana i zadovoljno sjeckala ispucale vrhove kose uz sestu sezonu supernatural-a i veliku solju irske kafe, bez kafe.