U proteklih nekoliko sedmica desilo se mnogo loseg i nesto dobrog. O losem ne znam pisati a ne znam ni o dobrom. Međutim, lakše je lupetati o dobrom nego o losem. Pa da krenemo. Desio se i proletio jos jedan Sarajevo Film Festival. Svake godine, onako epidemicno promisljamo o festivalu na drugaciji nacin. Jedne godine nam je los, druge dobar. Jedne godine nafuran i licemjeran druge godine super iskren i bas onako bosanski. Jedne godine elitisticki i ravnicarsko-karincanski a druge narodni i sto posto filmski. Ove godine, mislim da se radilo o generalno odobrenom festivalu. Mnogi su odustali od gledanja filmova i pridruzili se sarolikom dernecenju onako iskreno pokazavsi do cega im je zaista stalo. Silni gosti iz filmske industrije i filmskog intrenacionalnog podzemlja pogresno promisljaju da se radi o gradu filma, gradu u kojem su ljudi neuobicajeni filmski entuzijasti. Grad se dosadjuje i trazi povod za dernek. Ljudi navlace najbolje krpice, uzimaju godisnje odmore i skakucu uz elektronsku muziku uprkos dubokom nerazumjevanju iste. Debitantice na raspustu po prvi put izlaze u grad dok cetrdesetogodisnje muske kurvice nazdravljaju jedno drugome na tom besplatnom a ekskluzivnom prizoru. Svi djuskaju a planine se cude. Cak su i golubovi bezobrazno rahat ovoga ljeta. Ulijecu u kadrove "kafe sa…", setuckaju se oko slavnih gostiju sa stavom "ko vas jebe, dajte mi da jedem". Motaju se oko kolaca popularnih gradskih slasticarni sa prepunim bastama filmskih entuzijasta i ljubitelja stare havajske "mahala" tradicije. Na krilima festivalske atmosfere prolete mnoge ozbiljne i neozbiljne odluke. Neko zavoli finsku kinematografiju, neko rumunsku. Neko zamrzi Pepsi, neko Ferhadiju. Neko izadje iz ormara kao uhoditelj slavnih a neko izadje iz ormara zahvaljujuci nekom mladom talentu iz Svedske. Posteno smo ispostovali Michael Fassbendera, bas kako se i ocekivalo. Zgodni multinacionalac sa ludim ocima i mnogo zajebanim osmjehom mnogostruko je poboljsana i pojacana varijanta lokalnog krvopije sa autodestrukvinim i destruktivnim tendencijama, uvijek na ivici propasti i u vjecitom sukobu sam sa sobom. Vidljiv je potencijal da se uhrani sarmom i burekom, tapse do podrigivanja i mazi po rastucem stomaku do apsolutne srece koju mogu pruziti samo lokalne njegovateljice-odgajateljice-super ribe-fitnes-majke-kuharice.