Ne mogu se pohvatili da sam bas dobar prijatelj. Onako po protokolu. Ljudi stvarno moraju prebaciti  preko telefonskih poziva, posjeta i tih povrsnih sranja da bi me shvatili kao prijatelja. Mrzim duge telefonske razgovore. Mrzim chatove. Jedini prihvatljiv nacin posredne komunikacije su mi sms-ovi. Daj da se dogovorimo, da se vidimo pa cemo pricat’. Ne volim formalnosti. Babine, vjencanja, svakojaka cestitanja. Ispostovacu sve sto je u mojoj moci ali nekada ne mogu protiv sebe. Onako pasivno-agresivno cu protokolno kolabirati. Mrzim citanje izmedju redova. Besmisleno je. Zato nikada nista i ne pise izmedju redova. Moja prijateljstva su puno konkretnija od protokola. Opipljiva podrska i spontani izrazi ljubavi. Mojim prijateljima nije tajna da sam nezrela i van-poslovno infantilna. Svu svoju kancelarijsku odgovornost kompenziram van-kancelarijskim neodgovornim aktivnostima. Vrlo rijetko se pojavljujem na vrijeme bilo gdje i bilo kada. Znam po pet puta pomjerati dogovoreno i kao sto ranije pomenuh ne volim protokolarno cestitanje odraslim narocito na realizovanim bioloskim imperativima. Kao sto djeca po pravilu mrze da rade ono sto im se namece kao obaveza to cinim i ja. Cak i kada sama sebi nametnem obavezu, sama cu sebi shuknuti tako sto je jednostavno necu ispostovati. Nije da se hvalim ali, niti jedan od mojih sedam rucnih satova ne pokazuje tacno vrijeme. Uvijek se pitam….uvijek…koliko je to tacno sati.