Tokom likvidnijeg perioda moje radne knjizice, cesto sam putovala i na tome sam vjecito zahvalna. Smrzavala sam se u Bremenu i opijala u Minhenu – pomenuto je suma mojih posjeta Njemackoj. Sve je super, ima dosta kebaba i benzinske pumpe su lijepe. Da li zbog znacajne pauze kod prelaza granica ili zbog hronicnog nedostatka pravog zivota, ova iliti predmetna posjeta Njemackoj bila je putni ekvivalent prozaku. Cak je i najduza setnja aerodromom ikada, bila prijatna. Frankfurtski aerodrom voli dugi korak i spretnost prilikom lijevo-desno bacanja povodom razlicitih tovara i tereta. Iz ludila aerodroma u mir njemacke nedelje. Znate kako se sa nekim gradovima jednostavno odmah sjaranite? Ne mozete se izgubiti sve i da zelite. Mozete ne govoriti jezikom tog grada ali nema nesporazuma. Vrlo brzo nadjete ona mjesta sa pogledom koji vam odgovara. Odviknuta od neradne nedelje, istrazivanje je bilo ogrebano mazohizmom i griznjom savjesti koja je nastala sa prvom kafom. Ni pet minuta nakon, lezala sam na travi pored Majne. Vise ljudi je na biciklima nego na nogama. Ljudi pedalaju,dzogiraju dok se puteri izlezavaju nesvjesni zdravog zivota. Disciplina je zivot, zivot je disciplina metod prija kada se dodje iz gotovo pa potpunog haosa. Lijepo je znati kada ce nesto poceti a kada zavrsiti, lijepo je jesti kako treba i kada treba, lijepo je moci planirati. Tako se i za iznenadjenja ima vise energije i strpljenja. Takva urednost nekada jednostavno izvlaci najbolje iz ljudi. I najljepse. Tokom jedne starbucksove kafe, akumulirala sam mentalnih fotografija odrzavane fizike suprotnog spola za narednih 12 mjeseci. Dobro je imati zalihe. Zlu ne trebalo.