Ne volim zimu u Sarajevu. Sta pricam…ne volim zimu. Ne bih sada o pocetku te emocije. Bice da ima veze sa bacanjem obuce u bubnjaru, visoko rizicnim plinskim sistemom grijanja, trosatnim cekanjem u redovima na zaledjeni hljeb. "Zasto" nije ni bitno. Ono sto ostaje je negativna emocija prema dominantnom godisnjem dobu u ovom gradu. Dominantno, jer traje beskonacnost. Dominantno, jer se sunce ne pojavljuje skoro pet mjeseci. Kretanje je otezano, oblacenje i svlacenje traje sto sati, virusi mutiraju. Oni koji imaju vise vremena ili bolje organizacione vjestine spasavaju se vikendima na planini. I to je super. I blago njima. Ali ima nas koji ostajemo u rupi pokrivenoj slojevima magle i smoga. Budimo se u mraku, napustamo kancelarije u mraku. Gubi se misterija sjevernih zemalja. Ne moze se navici na neprisustvo sunca. Narod Aljaske barem zna da je to cijena koju placaju da bi zivjeli u miru, bez potrebe da tolerisu guzve u saobracaju, nasilje na ulici i redove koji se desavaju svakom pruzenom prilikom. Zima u Sarajevu je iscrpljujuca. Usisava bilo kakvu potrebu za dinamikom, promjenom ili cak potrebom za izlazak na kafu. Okruzena tudjim kaputima, salovima, torbetinama i dimom, gubim zelju za kapucinom. Svi su previse blizu, Ne zelim slusati tudje tajne niti osjecati tudji zadah. Dok se ostatak planete nastavi okretati oko Sunca, Sarajevo pauzira. Pa onda jos nestane struje. Sta sada raditi? Iglu?