Jezivo je kako se s vremenom svijet smanjuje. Zapocnemo neke kao karijere, mlade i entuzijaste nas salju na kojekakve seminare, sastanke, treninge, obuke i tako. Nesto ustedimo, pa anuliramo poraze ljetovanjem u zemljama gdje su ljudi jos siromasniji od nas. Kupimo nesto kozno, nabavimo magnet i kacimo ga na frizider. Bio, vidio, snas'o se. Nadmudrimo egipatskog taksistu, snadjemo se u njujorskom metrou, ne stradamo od seksualno prenosive bolesti u Bankoku, popusimo kubansku cigaru i nastavimo je pusiti dugo duuugo. Potom se malo umori, pa se previse investira u stanove i automobile, pa se donatorska sredstva namjenjena mladoj perspektivi odsele, pa se shvati da se vise nije nit’ mlad nit’ perspektivan. Svijet se smanjuje i smanjuje. Vecini do Hrvatske, sretnima do Austrije i skijanja sa stilom. Naredna faza svijetosmanjivana svede se na naselje, relaciju ili auto. Od sve te radoznalosti, lutanja, snalazenja i blejanja u neobicne ljude iako svjesni da to nije ok, ostaje DM, Merkator ili Alta kao putovanje u shopoholicarske kulture i usavrsavanje vjestine snalazenja spustanja straznjice na kafu u trznom centru. Sveti trougao i centar svijeta postaje potez od BBI centra do Importane, preskacuci muzeje koji su na putu. Nove cizme su suveniri a kosulje razglednice. Svijet je mali a mi ga dobrovoljno cinimo sve manjim birajuci obucu nad jeftinom avio kartom. Nasi prioriteti postaju nase vize. A pricam o sretnima.