Svoje ratne price gladne tinejdzerke cuvam za sebe. Jedan od razloga, ako ne i jedini, je sto ne znam da pricam o ratu. Pripovijedanje mi nije jaca strana, kao i velikom broju zena moje generacije koje su zbog lokalno-socio-odgojnih faktora uglavnom slusale dok decki pripovjedaju i u skladu sa pricom se kikotale ili pravile tuzne face. Ali, probacu da izvucem jednu ratnu crtu. Naime, prilikom svakog jaceg granatiranja ja bih zaspala. Nakon prvog fijuka, ja sam vec u svijetu snova gdje su svi sretni i svi se vole. Tako sam spavala u hodniku svog stana, iza kontejnera po ulicama, u polu razrusenim prizemnim objektima, u pozoristima… Slican sistem samozastite, izgleda, primjenjujem i danas. Put od Banja Luke do Sarajeva bio je poplocan nevoljama. Kisa, mrak, Vlasic. Pri samom ukljucenju na krivudavi, planinski put, spavac u meni je cika vozacu kazao laku noc. Nakon budjenja, ugladala sam izbezumljeni lik kolegice koja me u cudu posmatrala sa druge strane prozora. Naime, nakon izuzetno uzbudljive dvadesetominutne voznje, automobil se malo oteo kontroli, te smo zaplesali valcer po putu. Ples je trajao par sekundi prije nego je vozac uspio uspostaviti kontrolu nad HAL 9000. Nije me probudila skripa kocnica niti vrisak kolegice. Nije. Nije me probudilo lupanje vrata pri evakucaiji kolega. Ne. Mene je probudio sjaj plavog mjeseca. Kao sto vidite, sve se dobro zavrsilo. Vratili smo se sretnim domovima, saputnici sa traumom a ja naspavana.
This Post Has 3 Comments
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Ako je to tako kako pises, onda… Hm… Mislio sam da ne postoji struktura licnosti koju ne mogu makar zamisliti (ako ne i razumjeti), ali ti… :))
Btw, sve strukture nasih prica, kako one formalne, tako i znacenjske – ratne su. Svidjalo se to nama ili ne. (Mislim na nas iz BiH, sto smo rat prezivjeli, a bili ga svjesni…)
eagletz, potrebna mi je kondiciona priprema da odgovorim na tvoj komentar :))) Tvoji komentari uvijek puno vise znace od mojih postova. Svako svoje ratne price prikazuje na svoj nacin. Moj prikaz je simplificiran i rijedak, jer ne mogu drugacije prijatelju.
Pozdrav, ne zamjerite sto ovako upadam 🙂 Ja nisam iz Bosne ali sam se, kao student, zatekla u Sarajevu kada je poceo rat, u aprilu mjesecu te davne devedeset i neke. Provela sam u opkoljenom Sarajevu nesto vise od dvadesetak dana i pamtim da sam spavala danonocno. Upravo tako, pocne pucnjava, ja zaspim, pocne granatiranje isto. Sasvim razumijem to stanje. Nikada se nisam oporavila od soka koji sam tada pretrpila, i dan danas, kada se suocim sa sitaucijom koja prevazilazi moje mogucnosti poimanja i djelovanja, ja, jednostavno, zaspim.Sjecam se da, kada sam najzad stigla kuci, nisam dva mjeseca izasla izvan kapije dvorista. Divim se ljudima koji su proveli rat u Sarajevu. Ja znam da ja ne bih izdrzala.