Autosugestija je ultimativna super moc. Redovan set sile prilika dovodi me jutros u industrijsku zonu jednog nam geografski bliskog grada. Savladala sam citav koktel prepreka kako bi dosla do kafe. Prepreke su slozenije kada si izgubljen u vremenu i prostoru. Autopilotskim sistemom sam aterirala na zadnji sprat lokalno znamenitog trznog centra. Identificirala sam najveci prozor u prostoriji i sjela za sto pored. Nakon prvog kontakta sa kafom, angazovao me fantastican pogled na slozen sistem ispustanja industrijskih gasova i veselo obojenih skladisnih i proizvodnih hala. S obzirom da kvalitet pogleda nije pruzao odgovor na bilo kakva pitanja, spontano sam se prihvatila kreativnog procesa. Pocelo je naivno, sa pomisli kako bi bilo lijepo da se proizvodne hale zamjene okeanom. Bilo bi jos bolje smog zamjeniti cistim zrakom i jakim suncem. Moj odraz u prozoru je vec pokazivao crvene obraze, kakvi inace budu nakon petominutnog izlaganja prvom ljetnom suncu. S obzirom da nijedan covjek nije otok, zamislila sam ljude. Podvrgnuti mojoj mentalnoj estetskoj hirurgiji, svi su mnogo zgodni dok igraju odbojke i surfaju. Zatim sam naslikala ljude koji se suncaju. Pa bar na plazi. Pa nekoliko pervertita koji hodaju okolo i mobitelom slikaju izlozene guzove. Pa nekoliko brodica. Pa onda dvadesetak svemirskih brodova koji su se u djelicu sekunde razotkrili na nebu i osuli lasersku paljbu po iznenadjenim plazoljubcima. Nastaje panika. Ljudi u ocaju traze bilo kakvo skloniste, ali je vaznemaljsko oruzje efikasno i brze od bilo cijeg instikta. Pljusnula sam se hitro, nazivaju se pogrdim imenima. Autodestruktivni autosugesticaru, rekoh. U moju odbranu, kafa je bila pravo tanka,