Da odmah nesto razjasnimo, nemam ja vremena za bacanje. Medjutim, to sto nemam vremena za bacanje ne znaci da ne bacam vrijeme. U stvari, sve je to relativno i stvar perspektive. Dakle, gledam seriju "Lost" vec treci put. Znaci, dva puta sam pogledala sest sezona, koliko ih ima. Trenutno, obrcem seriju treci put. Neki od vas ce mozda pomisliti kako me zaintrigirala slagalica oliti zagonetka serije. Mozda pokusavam doci do svog, originalnog, zakljucka sta je otok, sta je crno-dimno cudoviste, sta uzrokuje elektromagnetske anomalije te po kojim to principima vasceli otok mijenja svoju lokaciju prilikom pokretanja tocka i na kraju…sta je tocak. Neki ce, pak, pomisliti, da imam ozbiljnih problema i da trebam razgovarati sa strucnim licem po pitanju opsesivno-kompulsivnog ponasanja ili obici kakvog narodnog iscjeljitelja. S trece strane, ja kazem da Jack-a vrijedi pogledati iz nekoliko perspektiva. Svaka kaze nesto drugacije. Kada posmatram Jack-a sirom otvorenih ociju, njegove oci su tamne kao noc bez mjeseca. Kada zamirim na jedno oko, vidim mu zvijezde u ocima. Efekat "sad ga ima-sad ga nema" koji postizem dok obavljam trbusnjake, istice mikelandjelovski kvalitet Jackovog lica. Prilikom citanja beskrajne i suvisne poslovne literature, nakon svake procitane recenice nagradim se pogledom na ekran i tu je Jack i njegove tetovaze. Jack, lik opsjednut popravljanjem ljudi i sitacija kao sto sam ja opsjednuta njime. Jack koji jednako uspjesno spasava zivote i nokautira protivnika. Jack, cvrst kao stijena al’ mu nije frka zaplakati zbog cure. Izgubljeni, veliki djecak u potrazi za ljubavi i odobravanjem koji svaku prepreku pesnicom razbija u paramparcad. Dakle, posmatranje Jack sa lijeve, pa sa desne strane, sa donje i gornje strane je sve samo ne gubitak vremena. Za sta sluze pokretne slike!?