Ne znam za vas ali, ja bas volim ovu pjesmu. Ovu pjesmu "My Way". Odrastajuci u tipicnom elementu fundamentalistickog kacenja na odredjeni muzicki stil, povracala sam svaku klasiku ukljucujuci klasicni pop zapadnih nam nesusjeda. "My Way" mi je naletila u periodu fokusa na pank, kroz izvedbu Sex Pistols-a i teznji ka samodeterminirajucim zivotnim stilom uveliko ogranicenim kreativnim barijerama roditelja, kakve vec mogu biti kada je tinejdzersko djete u pitanju. Tek nakon oslobadjanja od muzickih ogranicenja i prestanku interne revolucije koja se manifestovala iskljucivo putem vristecih vokala, sto sopstvenih a sto objavljenih, otkrila sam i Frenka i Etu i Bili i Anku i Portera i tako dalje. Vrlo brzo sam shvatila da je May Way pjesma fufa. Odnosno, nema ko je nije u usta stavio. Od Nine Simone do U2. Svi su to uradili na svoj nacin. Sama pjesma je fuzija genijalnosti i lopovluka, sa originalnim tekstom Paul Anka-e i muzikom ukradenom iz Francuske. Pjesma kopile, prepjevana od pola svijeta oda je egotripu. Obogaceni izvodjaci su je uglavnom birali opjevati negdje na vrhuncu karijere, kao krunu sopstvenom muzickom geniju i odabranom zivotnom putu. Robbie Williams je poentirao svoj koncert-posvetu Sinatri, upravo ovom pjesmom i na male se ugusio emocijama poistovjecujuci se sa herojstvom opjevanog odabira sopstvenog puta. Junacki put od Take That-a do Royal Albert Hall-a, poplocan masom gotovine. Puno je lakse u luksuzu izgubiti put nego u kokuzluku. U kokuzluku je put samo jedan i on ne moze biti drugaciji nego sopstveni jer, usamljen je to put.