Primjetila sam da sve vise ljudi tvrdi kako ne gledaju TV. Mislim da lazu. Kao sto lazu kada govore da idu na fitnes svaki drugi dan. Ili, da nikada ne bi jeli u McDonaldsu. Ili, kako im se uopste nije dopao film Titanik. Ili kada tvrde da govore nekoliko svjetskih jezika. Ili kada tvrde da vole jazz i u potpunoj su ekstazi tokom jazz festivala. Ili kada tvrde da su ljubitelji vina, i onako skromno, poznavaoci istog. Kao kada iks tezi ipsilonu, tako se ljudi upricavaju u ono sto zele biti. I to je trud, koji treba postovati. Ali, jalov je taj napor. Laganje samom sebi je najneisplativiji i mucni put. Nit’ je svaki dzez dobar dzez, nit’ je svaki mekchiken los. Nit’ je svaka suza pustena za Leom dok tone u Atlantik suza loseg ukusa, nit’ je guranje nosa u casu vina znak dobrog njuha i profinjenosti. Tako gledanje TV-a ne mora nuzno biti gubitak vremena. Na primjer, danas sam naucila da je gledanje Lost-a bio potpuni gubitak vremena i da me, priliko zavrsetka gledanja seste sezone, bas prestalo zanimati sta je uopste onaj otok i hoce li Jack izac’ na pravi put. Ovim putem, zelim cestitati scenaristima na sest godina zajebancije inspirisane ludim gljivama.