Nema nista lose u pauziranju. Poslodavac je obavezan zaposleniku omoguciti pauzu, prilikom peglanja carsafa ljudi pauziraju, poluautodestruktivci pauziraju prilikom redovitog cuganja, kada se klopa janje…pauzira se. Ljudi pauziraju kada skijaju, kada se suncaju, kada se vodaju. Ljudima je potrebna pauza i pauzu uzimaju, osim kada skapavaju ili igraju pokera. U skladu sa pomenutim, pauza moze biti opsirnija, obimnija jelte duza. Neko bi to pogresno nazvao depresijom, sto je coece skroz nekorektno. Ja to nazivam pauzom. Pauzom od planiranja, ucenja, intenzivnijeg kretanja, investiranja sto materijalnog sto emotivnog. Izolacija od svega pored golo-neophodnog. Prosvjetljeni ce to nazvati chilanjem. Lelujam se putevima svojih labavih misli, citam sta drugi misle i pratim evoluciju televizije. Bez ove pauze, mozda bi potpuno izgubila pogled iz taksija na  nocu osvjetljeni trg mediteranskog grada, u koji dolazim po prvi put. Mozda bi zaboravila koliko simpatisem sjevernoamericke, prostrane, benzinske pumpe i ukus kentakijske sladoled-sode. Ili, ne bi pomislila na onaj napusteni venecijanski cosak , gdje fakat mirise more. To nije toliko zivljenje u proslosti koliko respektabilno, introvertno filozofiranje o velicini svijeta i sicusnosti istog. Da se ne zavaravamo, limbo je zajebana stvar.